Oduvijek je Igor Štimac bio sjajan sugovornik. Otvoren i izravan, bez dlake na jeziku i bez straha od posljedica koje bi mogle izazvati njegove riječi. U ovom je intervjuu otišao još korak dalje...
Kako se osjeća čovjek s kojim Hajdukovi zaposlenici ne smiju piti kavu?
- Izvrsno, gotovo mogu reći nikad bolje, jer osjećam da je prijevari zvanoj “Naš Hajduk” došao kraj. Pitanje je dana kada će se Rilovčići razbježati i siguran sam da se neće usuditi piti kavu na javnim mjestima Splita, Dalmacije i Hrvatske jer previše je onih koje su obmanuli i vrijeđali. Je li me strah?! Nisam se bojao svoje stavove iznositi kada je trebalo braniti čast naših progonjenih ratnih generala i financirati njihove potrebe, zar da sada pognem glavu pred skupinom prevaranata koji uništavaju HRVATSKU INSTITUCIJU?
Podrška Kopiću
Jeste li se čuli s Kopićem nakon toga što je dobio otkaz?
- Naravno, nekoliko puta, većinom da provjerim kako je i treba li mu išta. Napravio sam sve da se osjeća dobrodošlim u našem gradu, bio mu podrška čitavo vrijeme jer znam koliko je vrijedan, posvećen i stručan, a nadam se da će i kad odluči progovoriti za javnost i potvrditi koliko dobro sam mu prezentirao odnose i poteškoće na koje će nailaziti.
Zašto vas Naš Hajduk i Torcida toliko ne vole, gdje ste im se toliko zamjerili?
- Za fantomsku udrugu me nikad nije bilo briga, prozreo sam ih u ranoj fazi iako mi sama ideja narodnog kluba nikad nije bila odbojna. Njeni tvorci zaboravili su ključni detalj koji stanuje u našem genu, a to je da ljudi pokažu svoje pravo lice tek kad im daš vlast u ruke. Osjećaj moći i nedodirljivosti pokopao je mnoge, došao je red i na tu sektašku udrugu.
Torcida ne ide u tu priču?
- Torcida je druga priča. Dok su je vodili Bosna, Duje, Ćuba, Jelavić, Vržina, Vele, Šangut, Prle... a to je ekipa stare Torcide, nikad nismo imali problema. Predsjednik Grgić odlično je održavao komunikaciju, izvrsno balansirao u određenim kriznim situacijama. No dolaskom mlađe, agresivnije ekipe na čelo Torcide, stvari su krenule krivim putem.
Što se tada dogodilo?
- Presudan trenutak bilo je naše gostovanje u Zürichu (24. 9. 2003.) protiv Grasshoppersa. Zbog novog tajnika Torcide - bio je to Pave Pekar - koji se ponašao izuzetno nasilno i isključivo u svojim zahtjevima prema našoj upravi - iako su nas oni koji ga bolje poznaju uvjeravali da se radi o mladiću koji se kune u nenasilje i toleranciju - ja sam od Grgića preuzeo razgovore s njim u svoju nadležnost. Budući da smo stalno zaprimali ogromne kazne iz UEFA-e i HNS-a zbog navijačkih izgreda, odlučio sam to iskoristiti u pregovorima s Pavom. Nisam želio, a ni po propisima smio uvlačiti klub u prijedlog koji sam imao, a to je: “Ja ću osobnim sredstvima financirati dva navijačka autobusa za Zürich, on se mora pobrinuti da se ti autobusi vrate bez oštećenja i utakmica mora proći bez izgreda Torcide, odnosno bez kazne za klub.” Ukoliko se to ostvari, razmotrit ćemo realizaciju zahtjeva njegove udruge navijača oko daljnje suradnje (ulaznice za svaku utakmicu po povlaštenoj cijeni, sufinanciranje knjige, monografije o Torcidi itd...).
Konstantne prijetnje
Dogovor, koliko se sjećamo, nije urodio plodom?
- Rezultat dogovora bila su dva devastirana autobusa u povratku i oko 50.000 švicarskih franaka kazne zbog navijačkih nereda. Tu su naši pregovori o suradnji završili, nakon čega je od dotičnog Pave krenula hajka na mene i upravu. U međuvremenu smo informirani i da se radi o osobi s dijagnosticiranom bolešću. Ipak, 2004. godine, nakon nereda u Širokom Brijegu na Memorijalu Gojka Šuška, imali smo još jedan susret na nagovor zajedničkih prijatelja u njihovu lokalu na splitskoj Zenti. Tada je Pave došao moliti da pomognem u izvlačenju torcidaša koji su završili u mostarskom zatvoru. Kao i uvijek kada sam u prilici nekom pomoći, uz pomoć dragog prijatelja i odvjetnika Josipa Muselimovića izvukao sam iz neugodne situacije meni nepoznate momke. No, konstantne prijetnje s njihove strane, a moje neprihvaćanje reketa, rezultiralo je sve žešćim, neargumentiranim napadima na mene osobno, moju obitelj i tadašnju upravu. Grafiti po cijelom gradu, tipa “Štimac lopov”, “Srbin” i slično, zatim optužbe za malverzacije u transferima Srne i Pletikose - krim-policija i međunarodni Interpol utvrdili da nije bilo nepravilnosti - razna prozivanja tijekom mog rada pa čak i nakon mog odlaska iz Hajduka nisu prestajali. Optužba za nagrađivanje sudaca za pošteno suđenje također je izašla iz njihove radionice. Zar bi suce tukao da sam ih imao pod kontrolom i bio suspendiran šest mjeseci?! Zar bismo osvojili prvenstvo s mizernih 56 bodova da su nam pomagali?! Naposljetku, kad bolje razmislimo, koja je razlika kad stimuliraš premijom neku momčad da pruži svoj maksimum protiv tvog konkurenta od stimuliranja bilo koga da dobro radi svoj posao?! Je li Hrvatsku stimulirala Rusija za pobjedu na Wembleyju? I na kraju neka mi netko pokaže samo jednu utakmicu u kojoj smo u sezoni 2004. i 2005. - kada smo bili prvaci - uz pomoć sudaca došli do pobjede! Samo jednu!
Igor Štimac
Naslovi i Europa
Bilo je tu, navodno, i optužbi za osobne obračune?
- Tako su me lažno prozvali da sam u klubu “Ludnica” pretukao torcidaša Bokija, a polio sam ga čašom vode nakon provokacije. Bio je u društvu dva prijatelja i oni znaju pravu istinu. Tada su ga navodno istukli redari nakon izbacivanja iz kluba, ali nije im smetalo uprijeti prstom u mene i trovati lažima Torcidinu mladost... Za sve navedeno postoji ogroman broj svjedoka, zato sam bio i bit ću ponosan na sve što sam u životu napravio. Naravno, nekih svojih sportskih poraza se sramim (Debrecen i Shelbourn), ali ja sam s trenerima snosio odgovornost za njih i te pogreške su vezane isključivo za sportski rezultat. Sve ostalo što su mi prišivali čista je laž ponovljena milijun puta, demagogija koja, nažalost, u našem društvu još uvijek donekle prolazi...
O vašim se dobrim potezima na Poljudu doista malo priča?
- Samo je jedna istina, a to je da je pod mojim ravnanjem pored navedenih neugodnih poraza Hajduk bio prvak Hrvatske 2004. i 2005. u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji! Da je moj Hajduk nesretno “izbacivan” sudačkim previdima u veličanstvenim utakmicama protiv Mallorce, Fulhama i Rome! Da sam svom Hajduku pomogao u najtežim trenucima 2001. zajedno sa svojim kolegama Bokšićem, Asanovićem i Bilićem uplatom od 11 milijuna kuna i spasio klub od stečaja! Da smo taj novac uplatili 2001. godine, a priznat je u pretvorbi 2009. bez ikakvih zakonskih kamata, jer smo ga od srca dali našem Hajduku! Da sam kroz sljedeće četiri godine financirajući trenere, igrače i odvjetnike potrošio preko 1,2 milijuna eura, a taj mi novac nikada nije vraćen niti je u pretvorbi ušao u vrijednost dionica, iako imam dokumente s potpisima svih igrača i trenera koji su primali novac i nazočnih svjedoka. Sufinancirao sam transfer Nike Kranjčara sa 1,1 milijun eura uz pomoć prijatelja Frane Pašalića, a Hajduku je, iako je najmanje uložio, pripalo daleko najviše prelaskom Kranjčara u Portsmouth. Da smo ja i Bilić vlastitim sredstvima financirali teren s umjetnom travom (230.000 €), Bokšić platio transfer Vlade Balića iz Osijeka u Hajduk (50.000 €), a Slaven Bilić Hrvoja Vejića (100.000 €) iz Zagreba u Hajduk. Da sam podmirio sve zaostatke prema tadašnjim trenerima, maserima i ostalim vrijednim ljudima iz kluba. Da sam platio privatni avion svojim novcima da stignem na vrijeme u Zagreb na ždrijeb sudaca za odlučujuće utakmice kada su nas htjeli nasamariti Dinamovi kadrovi u HNS-u izigravanjem Pravilnika o ždrijebu sudaca. Da sam hvatao za vrat u Rijeci suca Jedvaja koji je bio plaćen da nas pokrade i spasio tim činom krađu prvenstva. Da sam pokojnom Vlatku Markoviću lupao po stolu na sjednicama HNS-a i borio se za pravdu i čiste odnose. Da sam svojim radom i posvećenošću stvarao prijatelje sebi i Hajduku. Da sam čuvao i gajio odnose sa Šibenikom i Zadrom, pomagao Solinu, Mosoru, Imotskom i ostalim klubovima Dalmacije kad god se moglo. Otišao sam svojevoljno, neopozivom ostavkom nakon poraza s Rijekom na Poljudu, tužan jer su mi dosadile laži pretakane u istinu, ali ne zbog toga, nego jer se prvi put tada politika uplela u moj posao! Sanader je naredio Grgiću da otpusti Ćiru!
Imate li osobno problema kada ste u Splitu, ili negdje gdje se kreću Hajdukovi navijači?
Tjera se na mržnju
- Dogodilo se nekoliko puta u zadnjih 13 godina da se neki lapan usudio viknuti nešto prosto, ali s velike udaljenosti. Moram vam nešto priznati. Nakon pobjede nad Srbijom u Zagrebu mislio sam da nikada više u životu neću primiti toliki broj čestitki, ali ovo što se događa posljednjih dana premašilo je sva očekivanja i sve do sada. Gdje god se pojavim, ljudi mi čestitaju na iskrenosti i hrabrosti, traže da se vratim u klub. Tisuće poruka podrške iz cijele zemlje, svi koji vole Hajduk i oni drugi kojima je žao Hajduka i do čega su ga doveli. Ljudima je prekipjelo trpjeti lažna obećanja, teror i jednoumlje! A meni to daje potvrdu kako je krajnje vrijeme da se aktivira i uključi u ovaj problem stara domoljubna Torcida, veterani i svi drugi bez obzira na različitosti koje imamo, jer Hajduk je ono što nas veže. Naš klub je nekada bio prijatelj sa svima, danas sa svima i protiv svih ratuje, svi drugi su krivi za vlastite gluposti, a najviše se proganjaju vlastite legende koje su pisale klupsku povijest. Jednom Grdoviću kojem je krv bijele boje zabranili su pjevat’ na “Biloj noći” jer se odazvao na poziv zadarskih reprezentativaca i pjevao im u Rusiji?! Tjera se na mržnju protiv hrvatske svetinje, naših Vatrenih, šalju im se poruke “dabogda sve izgubili”, prijeti se vlasnicima lokala koji organiziraju gledanje utakmica Vatrenih, crta se svastika na Poljudu... Doveli su naš klub do toga da nam se smije i ruga cijeli svijet...
Kakav je vaš pogled na današnji Hajduk?
- Klub je utopljen u lošim odlukama je nametnulo vodstvo fantomske udruge, u nestručnosti u radu s mladima i neodgovornom ponašanju prema novcima. Kosa i Branca je trebalo davno potjerati, još nakon Pušnikova posrtaja, ali tek nakon revizije svrsishodnosti ostvarenih troškova, jer minimalno se 50 milijuna kuna odlilo u njihovu mandatu prema pojedinim menadžerima, odvjetnicima i slično. Igrači su plaćani tri puta više od njihove tržišne vrijednosti, netko će reći da je razlog podjela novca, ali u to ne želim ulaziti. Netransparentnost je bila očita prilikom natječaja za Nadzorni odbor i upravu kluba, prijetilo se onim kandidatima koji bi neočekivano konkurirali za ta mjesta, a koji nisu bili po ukusu vodstva sekte. Onemogućilo se najsposobnijeg poduzetnika Dalmacije u preuzimanju većinskog paketa dionica, a čovjek je garantirao dugoročnu financijsku stabilnost i napredak. Protjerani su sve zaslužni treneri iz omladinskog pogona koji su desetljećima stvarali vrijednosti za Hajduk. To su Gabrić, Varvodić, Krstičević, Šeparović... a dovedeni su neusporedivo skuplji laptop-treneri iz pogona Romea Jozaka od kojih naša djeca bježe, a oni nam dovode djecu svojih prijatelja iz Dinama i tim juniorima daju mjesečnu plaću od 7 do 9.000 € mjesečno, dok im je Dinamo nudio stipendijski ugovor težak skromnih, ali realnih 10-tak tisuća kuna mjesečno?! Novi predsjednik evidentno nema pojma o funkcioniranju nogometnog kluba, slijepo sluša što mu nameću pojedinci s tribine... I ono ključno pitanje, najveća lakrdija koja nema nikakvo zakonsko uporište je da udruga građana “Naš Hajduk”, koja je neprofitna udruga, novcem koji izvorno i neupitno pripada Hajduku kupuje dionice trgovačkog društva HNK Hajduk?!
Domet je peto mjesto
Ima li Hajduk na terenu kvalitetu za nešto više?
- Nema, domet ove sezone, uz malo sreće, peto je mjesto!
Kako ste doživjeli Futacsev istup u novinama nakon što je napustio klub uz dobru otpremninu?
- Meni su i domaći i strani igrači poštivali klub iako su im plaće kasnile po pet do šest mjeseci. Ponašanje igrača govori puno o kvaliteti uprave i sportskog direktora. Mi smo se poštivali, nije bilo laži i svjesni smo bili poteškoća u kojima se klub nalazio. Ovi danas koje su nam Kos i Branco doveli zarađuju od 20 do 50.000 € mjesečno i ponašaju se - čast iznimkama - k’o kreteni.