Sve sam više siguran da netko to odozgo vidi sve. Ne, ne može biti puka slučajnost da Bruno Petković zabije ove jeseni dva gola krasnim škaricama, a ovaj drugi, u nedjelju, baš na desetu obljetnicu smrti Dražana Jerkovića, legendarnog Dinamova napadača, plavog devet čije je ime bilo sinonim za škarice. A od samih Petkovićevih škarica ljepša je još bila samo njegova izjava nakon utakmice kad su ga kolege pokušali usporediti s Dražom.
Filigranski osjećaj
- Znam tko je bio Jerković, znam i da je danas (nedjelja 9. 12., op. a.) 10 godina od njegove smrti. Davno prije nego što sam rođen bio je najbolji strijelac SP-a u Čileu (1962. godine, op. a.) i imponira mi što me netko uopće spominje u tom kontekstu. Ali ostat ću čvrsto na zemlji, svjestan da još mnogo, mnogo moram raditi da bih uopće stao u istu rečenicu s takvim velikanom - skromno je i ponizno govorio radosni Petković, predobro svjestan da je već i sama usporedba s legendom zagrebačkog, hrvatskog i jugoslavenskog nogometa golema pohvala njegovu igračkom umijeću.
Deset godina bez Draže. Život juri, sve brže i brže, obljetnica stiže obljetnicu. U nedjelju se, eto, navršilo desetljeće otkako Draže nema više s nama, otišao je na neki, valjda, bolji i ljepši svijet, u kojem se njegov filigranski istančan osjećaj za pravdu možda više cijeni nego u ovozemaljskom životu. U kojem je, zbog svog neslomljivog karaktera i ponosa, nerijetko taj tvrd i čvrst stav plaćao na svoju štetu. Ali i to je bila Dražina veličina, jer njegov je poraz u tim bitkama, zapravo, bio poraz običnog, poštenog čovjeka, nesklonog mutnim radnjama.
Ime Hrvatskog kupa
- Nedostaje mi Draža svakoga dana, naša su druženja godinama bila iskrena, prava prijateljska. Otkako ga nema, kao da je i jedan dio mene otišao s njim... A današnjem nogometu ponajviše nedostaje Dražino - poštenje! I posebno me zaboli srce kad vidim gdje je sad NK Zagreb, u koji je Draža uložio mnogo ljubavi i truda i doveo ga 90-ih godina u vrh hrvatskog nogometa. A neki ga sad uništavaju. Ne znam gdje je zapelo s inicijativom trenera Mile Petkovića, koji je predložio da se Hrvatski kup nazove Dražinim imenom, nadam se da će HNS obnoviti tu inicijativu i jednom od svojih najvećih igrača u povijesti, svom prvom izborniku, dati tu počast - kaže Žarko Čuljak, veliki Dražin prijatelj, poznati zagrebački ugostitelj i bivši član Uprave NK Zagreba.
Postoje ljudi koji čovjeku samim svojim življenjem obogaćuju život. Pa sam tako i ja u jednom razdoblju bio neizmjerno bogat jer sam upoznao, družio se i razvio prijateljstvo s nadasve velikim, velikim čovjekom Dražom. Ni ja se ne sjećam njegovih igara i golova, ali ni o jednom drugom nogometašu nisam čuo toliko lijepih riječi kao o famoznom “plavom devet”.
I bio sam silno ponosan i sretan kad smo se upoznali prije gotovo 30 godina, kad sam mu stisnuo ruku. Istina, prvi nam susret nije bio baš idiličan, Draži je zasmetalo što sam tog ljeta 1989. godine njegov povratak iz Vinkovaca u Zagreb, zajedno s Ivom Šuškom, opisao nespretnom metaforom: “Došli su u paketu Jerković i Šušak.”
Lako i teško surađivati
- To ti zgleda kak da ja nosim Šuška na ramenu, kak da sam ga metnul v pinklec - “zašpotao” me tada Draža u Kranjčevićevoj. I pozvao da sjednem za stol...
Proveli smo potom niz godina zajedno, poput spužve upijao sam svaki njegov zarez. Priče o golovima i igračkim danima bile su nenadmašne, sjećanja na prvi kabriolet u Zagrebu, njegov crveni Triumph, pa legenda o vlaku koji je u Vinkovcima i Slavonskom Brodu morao satima stajati da bi obožavatelji(ce) pozdravili(e) Dražu, koji je u igračkim danima izgledao kao Apolon!
Novinarima je s Dražom bilo istodobno i lako i teško surađivati. Lako ako je prepoznao da ste iskreni i dobronamjerni, ali kad je vidio zloću i licemjerje, tada je bilo gotovo. Zauvijek. Imao sam s Dražom nerijetko žestoke rasprave, znao mu je zasmetati kakav glagol ili pridjev u rečenici. Ali to smo brzo rješavali, imali smo prijateljski odnos, a u Draži nije bilo zločestoće, iako je dugo, dugo pamtio...
Silno ponosan čovjek
Iznad svega volio je svoj grad Zagreb. Iako rođeni Šibenčanin, stalno je govorio da je Zagrepčanin! I uvijek je znao tko je i odakle je, sjetimo se samo onog famoznog govora nakon osvajanja Kupa s Dinamom u Beogradu 1965. godine:
- Sretan sam što ovaj trofej nosim u kolijevku nogometa na ovim prostorima, naš voljeni Zagreb!
Teško je danas i zamisliti kakvu su težinu imale te riječi u ono vrijeme, kad su mnogi podanički šutjeli... Bio je Draža silno ponosan čovjek, taj ga je uspravni stav stajao mnogo materijalnog, ali Draži je materijalno uvijek bilo najmanje važno. Nije se dao upregnuti ni u čija kola, kad je osjećao da je u pravu, bio je spreman voditi rat protiv cijelog svijeta.
- Imao sam tu sreću da sam kao trener radio u klubovima u kojima je Jerković bio sportski direktor. On je bio istinski kineski zid između uprave i trenera i nigdje nisam imao takav mir i čvrsto zaleđe kao kad je Draža bio uz mene - kaže još jedan Dražin veliki prijatelj, trener Ivo Šušak. I ističe:
- Po Draži se može nazvati jedinica karaktera! Bio je prijatelj do bola, častan i principijelan, često i na svoju štetu. Tako je živio, tako je i umro...