Mario Cvitanović rijetko daje intervjue, nije čovjek koji trči za medijima, najčešće odrađuje samo ono što je nužnost. Ovo je, stoga, njegov prvi intervju “face to face” otkad je sjeo na Dinamovu klupu. A tema puno, svašta se dogodilo u ta gotovo četiri mjeseca. No, krenuli smo od kraja. Od svježih i lijepih slika.
Večer ranije reprezentacija je u Maksimiru pobijedila Grčku, razveselila navijače. Jasno da je to udarna, top nogometna tema?
- Fenomenalno! To je ono što svi želimo gledati. Fasciniran sam izvedbom, stavom, odnosom igrača. A dodatnu dimenziju svemu daje ponašanje navijača, ta sinergija navijača i igrača donijela je rezultat i predstavu na terenu, naboj i emocija su bili na visini. To je bilo ono što je zapravo Hrvatska, svi možemo biti ponosni. Neću pretjerati ako kažem, ali to je jedan od razloga zašto su hrvatski igrači i hrvatski nogomet toliko cijenjeni u svijetu.
Čvrsto na zemlji
Ipak, pada u oči podatak da je u toj reprezentaciji samo jedan Dinamov igrač. I to vratar?
- Da, to nije dobro. Iako, možemo gledati s više strana. Sigurno bismo željeli da imamo što više igrača, ali budimo i objektivni. Završili smo i zadnju utakmicu s pet ili šest igrača ispod 20 godina, imamo puno mladih, to je jedan od razloga zašto nemamo više igrača u A selekciji. Želimo da ti igrači što prije dođu u A vrstu, naravno da ima potencijala i igrača koji bi mogli u vrlo skorom roku to ostvariti. Imate primjer, mali Retsos, ušao je u igru Grčke, ima 19 godina. Igrao je prije dvije godine protiv nas u Ligi prvaka za Olympiacos. A nisam neobjektivan ako kažem da mi na tim pozicijama imamo i kvalitetnije igrače nego što je on pa još nisu u reprezentaciji. To je i dokaz da je ta reprezentacija nešto veliko, da je na visokoj razini. Ali, mislim da imamo igrače koji bi uskoro trebali biti tamo, opet, svejedno je premalo da je jedan naš igrač u reprezentaciji, svi moramo težiti da ih bude više.
Kako Dinamov trener spava s plus 10 bodova ispred najbližeg pratitelja, je li san bezbrižniji nego ranije?
- Isto spavam, isto se budim, isto razmišljam. Rekao sam to i igračima i nakon Koprivnice, moramo biti čvrsto na zemlji i ovih pet kola do kraja polusezone stvarati novu ljestvicu i kretati od nule. Svaki dan kretati od nule, jer svako drugačije razmišljanje ne bi bilo dobro za nas. Poznavajući naš mentalitet i naše glave, moglo bi nas odvesti u krivom smjeru. Ja mislim da ovaj Dinamo ima još mjesta za napredak, da mora bolje ako želimo doći do cilja kojemu težimo. A to je Europa! I svjesni smo da imamo prostora i da moramo raditi još puno da bismo bili konkurentni u Europi.
Znači, ovo što sad gledamo nije dovoljno za ozbiljne stvari u Europi?
- Ova razina još uvijek nije dovoljna za Europu na način na koji bismo mi htjeli, samo participiranje u nekom natjecanju ne zadovoljava nikoga, od kluba, igrača mene do navijača. Pokazali smo u dosta utakmica da možemo, ali da moramo biti na vrhunskom nivou od prvog do zadnjeg. Taj nivo bi se trebao pretočiti u kontinuitet i normalu, a ne da nam se dobre partije događaju periodično. Pravi igrač i prava momčad moraju pružati dobre igre u kontinuitetu, onda ćemo biti konkurentni u Europi. Navijači znaju prepoznati kad je netko vrhunski i kad nije, znaju nagraditi one koji znaju što hoće i one koji dobro rade svoj posao. Težimo tome da nas publika nagradi zato što smo dobri u kontinuitetu.
Činjenica je da ste puno golova zabili u zadnjim minutama utakmice, mučili se i protiv Novigrada u Kupu? Je li to rješavanje utakmica pred sam kraj dobra ili loša vijest za trenera, što nam to otkriva o momčadi?
- Svaka medalja ima pozitivnu i negativnu stranu, tako i to. Koliko god nisam zadovoljan što utakmice ne rješavamo prije i što ne ostvarujemo prednosti na početku ili do kraja poluvremena, toliko sam zadovoljan što pobjeđujemo, što igrači pokazuju karakter, da su spremni ići po pobjedu do zadnje sekunde. I to je ono pozitivno, iako bih ja htio da to puno ranije rješavamo. Jer, ako ne rješavamo utakmice ranije na razini HNL-a, onda moramo biti objektivni i reći da to nije dovoljno za Europu. I na tome treba raditi, u svim segmentima, od taktike, fizičke spreme, do psihe i glava. Od mene samog i igrača, na kraju, ako to ne bude dovoljno treba podvući crtu i reći da nam trebaju promjene i svježa krv da to prije rješavamo. Možda je i plus da smo fizički dobro spremni pa uspijevamo u 90. minuti igrati u tom ritmu, ali slažem se da utakmice moramo ranije rješavati.
Glava je presudna
Vaš prethodnik Petev kaže da je ta fizička sprema njegova zasluga?
- Ako on to kaže, onda je to istina i onda sam ja nebitan u toj priči. Šalu na stranu, radim svoj posao najbolje što mogu, dajem maksimum i svjestan sam svojih prostora za napredak. I radim na tome, okružio sam se nekim ljudima koji rade na razvoju mojih potencijala kako na stručnom dijelu tako i mentalno. Moramo krenuti svaki od sebe, priznati da imamo puno prostora za napredak. Zanemaren je kod nas taj mentalni dio, emotivni segment, na njemu se uopće ne radi, a tu postoji jako puno prostora za napredak u Hrvatskoj. Evo, to vam je pokazatelj i reprezentacija. Svaka čast izborniku i igračima, ali mislim da je glava bila presudna u ovoj pobjedi. Na tome treba raditi, da svatko bude svjestan svojih mana i da radi na tome da ih ukloni. Svi imamo velika očekivanja, kao i javnost, to može biti kočnica i baš te emocije treba usmjeriti u pozitivnom smjeru.
Znači li to da ćete u rad uključiti i nekog psihologa?
- Ja već radim s jednim čovjekom i timom koji radi s vrhunskim top-firmama u svijetu. Riječ je o profesionalcima koje je klub angažirao i s njima radim individualno. Vidljiv je napredak, vidim to na sebi jer se poznam, donose te zaključke i ljudi sa strane. I kritika je važna, ona može biti poticaj, ja jecne smatram negativnom, ona je pozitivni alat komunikacije da svi možemo biti bolji.
Bruno Konjevic / CROPIX
Statistika kaže da još niste izgubili utakmicu na Dinamovoj klupi? Iako biste vjerojatno mijenjali i jedan poraz za prolazak u Europskoj ligi. No, jeste li očekivali ovakav start u Dinamu?
- Čovjek sam koji strašno voli pobjeđivati, bitne su pobjede. Još kad je dojam dobar, to je neopisiv osjećaj. Sve što radim u mojoj glavi vezano je za pobjedu, tako usmjeravam i momčad. Poraz za mene kao takav ne postoji, on može biti i dogodit će se, međutim, svaka utakmica i svaki dan je meni cilj pobijediti. I protiv slabih i jakih i na treningu. Poraz u mom vokabularu ne postoji, želim da svi dišemo pobjednički.
Liga je kvalitetnija
Leži li velika Dinamova prednost i u činjenici da su najveći suparnici u problemima, svaki u svojem? Hajduk je mijenjao trenera, Rijeka je ušla u niz poraza, Osijek još nije na razini da može lagano rješavati slabije suparnike?
- Ne bih to komentirao na način da su drugi u problemima. Liga je kvalitetnija nego u prošlosti, puno izjednačenija nego prošle godine. Osijek se lani tražio, Hajduk je oscilirao, Rijeka je bila u pobjedničkom nizu. Sad su svi na dobroj razini, što je pokazala i Europa, a imate i ostale momčadi koje mogu biti mina, koje su nabrijane na nas s vrha. Liga je kvalitetnija, ova bodovna prednost nas ne smije zavarati i ne bih želio da se podcijeni kvaliteta naših protivnika, moramo imati kontinuitet. Njima je to nedostajalo, taj kontinuitet, u tome je stvar, ali to su njihovi problemi, ne bih se htio previše fokusirati na njih, nego samo na nas.
U zadnje vrijeme puno kombinirate sa sustavom igre. Od 4-2-3-1, preko 4-1-4-1 do “romba” i “božićnog drvca”? Koji je, dakle, Dinamov osnovni sustav igre?
- Profil igrača određuje utakmicu, određuju sustav, a sustav su samo pozicije, a ono što kaže naš mudri Ćiro: “Svaka transformacija poništava formaciju”. Naravno da mora postojati generalni model. Ne može svaki igrač igrati u svakom sustavu, ako promijeniš dva-tri igrača, mijenjaš i sustav. Ja bih želio da imamo razrađeno i uigrano više sustava. Počeli smo s 4-2-3-1, ali bio je tu Fernandes, klasično krilo, kakvo sad nemamo pa i zbog toga moramo mijenjati sustave i način igre.
Nitko nije nezamjenjiv
Rrahmani je novi desni bek. Je li to poruka Stojanoviću?
- Ja hoću da to bude poruka svakom igraču, da treba željeti biti bolji od drugog ako želi zabetonirati mjesto. Hoću da svatko svakome bude konkurencija, jer nas konkurencija tjera naprijed. Onaj koji ne može podnijeti konkurenciju neće ići naprijed. Želim dati svakom poruku da svako može igrati i da nitko nije nezamjenjiv, ali da će teren jedini pokazati tko je u prednosti. Momčad je najbitnija, rezultat je mjerilo i generator raspoloženja, ali želim svakom dati priliku da se pokaže. Samo na takav način možemo napredovati. Tko nije spreman na konkurenciju nije spreman za Dinamo. Ovo je velik klub, ne igra tu samo 11 igrača, nego 20, 22, na razini da svatko u svakom trenutku može igrati, privilegiranih nema.
Spomenuli ste moguća pojačanja na zimu? Koga vi kao trener Dinama želite u svojoj svlačionici?
- Igrači će sami donijeti zaključak trebaju li nam pojačanja, a na meni je i na klubu da kroz zajedničku analizu ocijenimo je li ovo što imamo dovoljno, koliko je dovoljno ili nam treba još nešto više.
Gravranović bi trebao biti to prvo pojačanje u napadu?
- U ovom trenutku nema razgovora na temu pojačanja, nego samo o momčadi, a momčad će odlučiti. Treninzi i utakmice za njih su sve, uživanje i kvalifikacija. Ako napredujemo, izgrađujemo sami sebe neće ni biti potrebe za pojačanjima. Ja bih htio da ne moramo nikoga kupovati, jer znači da su svi zadovoljili zahtjeve! Ali to onda donosi i ponude koje ćemo teško odbiti. Opet, to je priznanje za naš rad i čitav klub.
Dobro, Gavranović je još uvijek tabu tema, svi od njega bježe kao vrag od tamjana. Nego, koji je vaš najveći trenerski uspjeh u ovim mjesecima na Dinamovoj klupi?
- Razvoj mladih igrača, to je primarno! Neću ih izdvajati, da ne bude kontraproduktivno, znaju oni sami, osjećaju na koga mislim. Ti mladi su naš cilj, uz rezultat, naravno. Mi počinjemo i završavamo utakmice sa pet-šest igrača mlađih do 20, ne znam je li to ikad bilo tako. To je broj jedan zadatak koji sam stavio pred sebe, afirmacija mladih igrača. Razmišljao sam prije godinu dana koliko će trebati da svi ti igrači postanu nositelji A momčadi i koliko njih će moći participirati. Ispostavilo se da ih ima mnogo, više od očekivanja, s tim da je Brekalo već otišao. Razvoj tih mladih igrača je apsolutno broj jedan od svih rezultata.
Nisam savršen
Vratimo se onda klupi. Koje su, zapravo, vaše trenerske ambicije, kratkoročne i dugoročne?
- Želim se izgrađivati, postati bolji u svakom slučaju. Svjestan sam da nisam savršen ni kao osoba ni kao trener. Svi imamo prostora za napredak, pa tako i ja. Moje ambicije da igrači i momčad postanu kvalitetniji ljudi i igrači i da ih njih izvučem maksimum u svakom segmentu. I da kao takvi svi postanemo bolji. A vidjet ćemo gdje će nas taj put odvesti. Svakako, moje ambicije nisu male, već velike i daleke, a samo Bog zna gdje ćemo završiti.
Očekuje li “pod bor” novi ugovor kao nagradu za ovu jesen u HNL-u?
- Ne razmišljam uopće o ugovoru niti je to tema koju uopće treba sad otvarati i potencirati. Moj je posao da radim i stvaram, ja sam trener, pa ćemo vidjeti što će donijeti budućnost.
Živim drugačije od kada sam napadnut, a napadačima sam sve oprostio
Kako živite nakon onog brutalnog napada pred zgradom, koliko vam se život otada promijenio?
- Promijenio se i kad sam postao trener prve momčadi, u tom trenutku nisam bio svjestan što se dogodilo i što će se sve promijeniti. To je jedan drugi posao u odnosu na sve ono prije. Na svu sreću, brzo sam pohvatao konce, izgrađujem sebe, radim na sebi... Međutim, nakon tog napada moj život se također jako promijenio. To je trauma, nazvao bih to razočaravajućom situacijom za mene kao osobu i trenera. Dosta je tu propatila moja obitelj, što da kažem nego hvala svima, obitelji i ljudima koji su bili uz mene, hvala klubu što je stao uz mene. Ja to cijenim i poštujem. To je jedna mrlja za nogomet i sport, koji bi trebali biti uživanje i zabava, primarno užitak, a ne možda komercijalizacija u globalnim razmjerima. Ja bih želio da sport bude samo uživanje. Cijela ta situacija me dosta promijenila, moj način razmišljanja i moj svakodnevni život. Samo ću reći, ne ponovilo se i ne daj Bože nikome. Razmišljam puno o tome, vraćaju mi se i slike i situacije, želim ostati normalan i bolji čovjek nego što sam bio. Poručio bih ljudima koji su to izvršili, možda i potencijalnim naručiteljima, ako postoje... Ma, ne znam kome bih se obratio, neka se sami prepoznaju. Želim da izađu na pravi put, poručujem da im opraštam ako su shvatili što su napravili. Možda će im taj čin pomoći da više nikad nikome to ne naprave. Istraga još traje, pa ne smijem puno pričati, ali to su teške stvari, pogotovo teže jer ne znaš s kime govoriš i kome se obraćaš.
Bojite li se za sebe, recimo, je li vas strah kad izlazite iz auta, osvrćete li se oko sebe?
- Ne prihvaćam to kao strah. Ne osjećam ga. Zapravo ne znam kako bih to nazvao. Rekao sam da se moj život promijenio i stanimo na tome.