Raskorak kvalitete onih koji su se nadmetali bio je razvidan. Rijeka je bila bolja. Ni mrdnuti nije dala Osječanima. No, ni ona nije imala više od jedne-dvije poluprigode, a postigla je jedan tri boda vrijedan pogodak. Autorsko je to bilo djelo Marija Gavranovića. Pogodak u najmanju ruku za dugo sjećanje i pljesak. Ali i Osijekov je pogodak bio lijep i hvale vrijedan. Praktički je to bila prva i jedina prigoda domaćih, a donijela im je bod. Umjetnički dojam koji je pripao gostima bio im je na kraju dostatan samo za jednak bodovni plijen, odnosno taj konačni neodlučan ishod utakmice.
Mogao je netko možebitno iz izjava u najavama utakmice oba trenera zaključiti kako će to biti gotovo revija u kojoj će jedan i drugi, u okolnostima kada su njihove momčadi već osigurale svoje plasmane, dajući prigodu nekim do sada manje korištenim igračima tome pretpostaviti rezultat. No, nije bilo tako, naravno da nije. Akteri utakmice su se sučelili s velikom željom i natjecateljskim nabojem. Drugačije i nije moglo biti. O kompromitiranju onog u sezoni učinjenog i "krvavo" zarađenog ni jedni ni drugi ni pomišljali nisu.
Prije utakmice su nazočni minutom šutnje odali posljednju počast nedavno preminulom igraču Osijeka Ivici Vladimiru koji je došao u Gradski vrt iz Metkovića, a inače je živio u Metkoviću. Teška ga je bolest shrvala i pobijedila, a tek mu je bila 51 godina...
Na travnjaku, u igri, Rijeka se početkom utakmice, u njenoj prvoj četvrtini postavila s puno autoriteta. Onako kako se moglo i očekivati da će to učiniti momčad drugoplasirana na tablici i koju vodi trener Matjaž Kek. Osječani su se tražili, igrali onoliko koliko su im gosti dopustili. Ali nije se događalo puno toga što bi mirisalo na neke opasnosti. Gosti su imali posjed lopte i terensku nadmoć u sredini igrališta. I ništa više. Lako je bilo od samog početka prepoznati što su smislili stratezi kao taktičku odrednicu igre svojih igrača. Rijeka je nastojala kontrolirati situaciju, napadati, što je moguće više, a Osijek je čekao, iskazivao strpljivost i zonskom obranom čuvao prilaze svojim vratima. Pazeći da mu se ne raspadne raspored, da sve linije djeluju pazeći jedna na drugu. Ponekad su to činili s pogreškama, ponekad i s ponešto panike, ali nisu ipak gostima dopustili da stvore poziciju iz koje bi ugrozili njihova čuvara mreže. Svoje su pak napadačke pokušaje, a bilo ih je malo, okončavali su ih već pri prelasku preko sredine igrališta. Ili zbog vlastite, krive predaje lopte ili zbog činjenice da su gostujući braniči i vezisti u igri "jedan na jedan" bivali uspješniji.
Riječki napadači nisu imali prostor koji bi bio prijetnja Osijekovu vrataru, ali osjetilo se tijekom većeg dijela igre da je svaki njihov kontakt s loptom nadolazeća opasnost. Gavranović, Tomasov i Balaj su stalno bili poput jegulja, Izmigoljili su se uvijek domaćim braničima. Osjećalo se, pretpostavljalo, da će negdje u nekom trenutku utakmice procuriti. I jest kada je u 54. minuti Gavranović pokazao nešto što se baš na našim terenima i ne viđa često. Njegov je pogodak bio pravo malo remek-djelo. I uljepšao uglavnom uspavljujuću igru u kojoj je svakom nazočnom bilo jasno da je Rijeka kvalitetnija momčad.
Samo, Osijek se uzvisio na kraju. Dvostruka izmjena u napadačkom redu domaćih ipak je malo pritisnula goste. U pravom trenutku. Došli su do poravnanja, pa ma kako god izgledalo tijekom igre i kakav bio odnos posjeda lopte, statistika u bilo kom segmentu, nitko ne može i nema pravo reći nezasluženo. Još jedna je to bila potvrda da je Zoran Zekić u Osijeku napravio hvale vrijedan posao.