Matjaž Kek je i još će dugo ostati najtrofejniji trener u klupskoj povijesti riječkog prvoligaša. Postao je prvi koji je ostvario snove brojnih generacija navijača Rijeke i pod Učku donio toliko očekivani naslov prvaka prekinuvši dominaciju Dinama i omogućivši Bijelima da na trenutak osjete dašak Lige prvaka.
Kek je u svojoj epizodi na riječkoj klupi osvojio ukupno četiri trofeja (naslov prvaka, dva Kupa i Superkup), te time ispisao i neke od najljepših stranica klupske povijesti, a sve se dogodilo kao posljedica sustavnog rada koji je trajao nekoliko godina prije nego su se Bijeli izdignuli do razine da mogu ugroziti dominaciju Modrih. Naravno, zasluge imaju i svi oni koji su mu to omogućili, ali Kek je na kraju bio onaj koji je radio razliku.
Sve rekorde koje je ovih godina potukao suvišno je uopće isticati i nepotrebno nabrajati, no europske utakmice jesu i moraju biti istaknute kada je riječ o Kekovu stolovanju na Kvarneru. Rijeka je upravo zahvaljujući nastupima na međunarodnoj pozornici i u tri sezone u kojima je dostojno predstavljala Hrvatsku u grupnoj fazi Europske lige ucrtala svoje ime na nogometnu kartu što je bio jedan od preduvjeta da u Rijekinu dresu gledamo igrače razine Gavranovića, Gorgona, Andrijaševića ili Ristovskog, ali i došla u situaciju da može početi provoditi Miškovićevu ideju o samofinanciranju koja je počivala upravo na Kekovoj sposobnosti da igračima podigne vrijednost i pripremi ih za daljnju prodaju, odnosno izravno stvarao novac.
Rijeka je pod Kekovim vodstvom skinula i nekoliko zvučnih skalpova, od onog čuvenog Stuttgarta s kojim se cijela priča zakotrljala, preko Feyenoorda i Standard Liegea, do Salzburga i Milana koji su na vlastitim ambicijama osjetili kvalitetu onoga što je Kek gradio.
Osim rezultata i afirmacije igrača, koji najviše govore o njegovu trenerskom doprinosu riječkom prvoligašu, Kekovu eru na Kantridi i Rujevici treba promatrati i kroz dizanje kvalitativne granice do razine koju će u budućnosti biti teško držati na postojećoj razini. Kek je od svog dolaska, za riječke prilike, jednostavno postavio neke nove standarde rada, ponašanja i komunikacije sa svim javnostima kluba. Kada su se mnogi skrivali iza one čuvene “nemam komentara“, Kek nije imao problema u isticanju anomalija koje je primjećivao i često bio usamljen u “lajanju na mjesec“.