Radni tjedan Franje Tuđmana uvijek je započinjao s Dinamom. “Gore”, u predsjedničkim dvorima, u ponedjeljak su se u osam sati morali nacrtati Zlatko Canjuga, Dražen Ladić i Suad Rizvanbegović. Ladić je bio ljubimac, Canjuga bi redovito “žicao” novce, a Tuđman bi to rješavao, rekavši direktoru Croatia osiguranja: “Suade, riješi to!”
A tamo “dolje”, nevoljko je promatrao “šačicu fakina” koji pjevaju pjesme o jednom čudnom čovjeku, i njegovu čudnom fetišu...
“Prije svakog spavanja, mijenja ime Dinama...”
- Nikoga se ne može voljeti kao majku, pa ni Dinamo - zgražao se nad transparentima, smatrajući zagrebačke fakine “Soroševim plaćenicima”, a novinarima je često držao povijesna predavanja.
- Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti! - pričao je poglavar, a ministri su klimali glavom.
Povratak imena Dinamo
Plavo Valentinovo
Sve dok on ne bi otišao, a onda bi zajedno s klupskim kroničarima zagrmjeli: “I u nebo s njim, i u pakao...”
Prošlo je, evo, već točno dvadeset godina od datuma koji budi romantične sličice kojih se volimo sjetiti. Onih pet tisuća “Soroševih plaćenika” i prkosnih fakina ispod zapada i glas Zeke Zajeca. I ludila kojeg je trebalo doživjeti da bi ga se uopće razumjelo.
Pad Croatije i povratak Dinama velika je i značajna recka u klupskoj povijesti. Pobjeda u vremenima, u kojima se činila nemogućom. Otpor i ljubav pokazali su se trijumfalnim. No, što su Dinamo kao klub, odnosno navijači kao pokret, uopće dobili unazad ta dva desetljeća, od tog kultnog plavog Valentinova?
Činjenica je da je toga dana stepenicama letio Canjuga, a da se uz iste uspeo Zdravko Mamić. I da je ta crtica upravo diktirala cijeli kasniji narativ kluba. Koji bi, iz navijačkog rakursa gledano, glasio: Dobili smo ime, ali izgubili smo klub...
Dvadeset godina kasnije, naime, Dinamo je jednako moćan kao i za vrijeme stolovanja Tuđmanove šapke. Izgubila se moć Banskih dvora, no upravo je Mamić kroz one nogometne dvore centralizirao i uspostavio hegemoniju, jednaku pa i jaču nego za doba Croatije. Druga niša, isto odstojanje. Ujedno je prekrojena povijest, novi se Dinamo “zahvalio” starome na dugovima i uzeo je “samo” njegovo ime i slavnu prošlost. Konačno, nastavljena je i rezultatska autokracija, u kojoj više nitko nije mogao parirati maksimirskom klubu. Stvoreni su i kontroverzni i upitni saveznički odnosi s kajzeričkom sestricom, koji se ovih dana ponovno incestuozno bude iako, eto, pravno nisu suspektni, uspostavljena je dominacija na svim razinama...
U ta dva desetljeća redale su se titule, rekordni transferi, stasale su kolone velikih igrača, a prije godinu dana napokon je razbijeno i to prokletstvo jednog proljeća. Iza svega toga stoji autogram Zdravka Mamića i odanih prijatelja, koji su nema sumnje supotpisnici jednih od najvećih euro-rezultata, domaćih trofeja i stvaranja kontura prosperitetnog kluba s plodonosnom Akademijom, no ujedno su i ljudi koje USKOK poteže za uši. Jer, pravno, kao i moralno, tvrde USKOK-ove optužnice, ne prolazi fora “nek’ je krao, ali je i nama dao”...
Mamić i Ćiro
Nitko kao Dinamo
Bilo je u ovih 20 godina sreće koja je obuzimala, poput recentnih iskoraka u Europskoj ligi, pa i Ligi prvaka, gdje je Dinamo dosad bio maltretiran poput školarca od strane lokalnih “bullyja”, no ujedno i kontroverze, pusti naslovi koje Dinamo nije imao s kime slaviti. Zbrojio je serijski osvajač čak 31 trofej od 2000. naovamo, dobio je titulu jednog od najvećih proizvođača i prodavatelja talenata, postao je i rekorder s 14 bivših ili sadašnjih igrača u finalu Svjetskog prvenstva, čime je usput stekao hrpu zaljubljenih poklonika, ali, ipak, i više neistomišljenika.
I u tome kutu stoji ključni prijepor.
Nakon početne simbioze, pa i zajedničkog diskursa, ljubav se krenula lomiti. “Najvažnija je ljubav prema klubu, a ne ime”, govorili su onomad apologeti Croatije, dok se unazad više od desetljeća provlači vrlo slična sintagma: “Nije važno tko je na čelu kluba, ako voliš klub”. Nije prošlo onda, a povijest pokazuje da ista priča ne pije vodu niti danas.
Ostao u rascjepu
Povijest kaže da se u jesen 2006. prvi put sa Sjevera zaorilo skandiranje “Mamiću cigane, odlazi iz Svetinje!”. Koje traje i danas. Opet u borbi, samo što je Canjugu zamijenio Mamić. I samo što ovo traje bitno dulje. Ako je Dinamo kroz povijest bio označen glavnim klubom-otporom Terazijama, onda je od časa kada je postao slobodan jugo-uzdi, postao otpor samome sebi.
Stiješnjen između iracionalnih ludila i gramzivosti, želji za moći s jedne, te ustankom protiv istih uzusa s druge strane. Stiješnjen, dobivao je ono što nikad nije imao u tolikoj mjeri - titule, ali ujedno gubio ono što ga je i učinilo velikim - naklonost i fanatičnost puka. U tom rascjepu, na gubitku je bio i ostao on. Ili navijači s klubom gubitašem, koji ih je odgojio, ili uspješni klub, bez navijača koji bi ga slavili. Dva kontrasta, od kojih je ovaj drugi samo jačao unazad dvadeset godina od kraja jedne bitke s hepiendom.
- Imamo Dinamo! - zaderao se tog 14. veljače 2000. godine Zeko Zajec raspojasanoj i frenetičnoj masi, nakon gotovo deset godina mukotrpne borbe za ideale.
Dvadeset godina kasnije, ime je i dalje ovdje. Navijači također. I klub je još uvijek tu, kao i ona stara, otužna, disfunkcionalna ruina.
Samo, (hipotetsko) pitanje glasi: čiji je on sve ove godine zapravo?