Na početku igračke karijere, one prave, dakle ranih devedesetih, Ivica Kulešević je kao i cijela Hrvatska, ne samo nogometaši, bio u ratnom vihoru. Ali nekako je tada bilo drugačije. Treniralo se kada se, kako i gdje se moglo. Kada je bila oglašena opća, zračna ili bilo kakva druga opasnost, odlazilo se u skloništa i tako čuvala živa glava na ramenu. I nogomet se ipak, kako tako igrao.
Ovo sada s čime smo svi u Hrvatskoj suočeni, nešto je sasvim drugo. Opet je oglašena opća opasnost, izvanredno stanje, a pogođeni smo svi. No, u osmišljavanju kako ublažiti mogućnost zaraze koronavirusom prekinute su sve sportske aktivnosti, pa čak i organiziranje bilo kakvih zajedničkih treninga.
Samo, puno je toga drugačije nego kada je rat harao na prostoru Hrvatske, jer i ovaj je neprijatelj silno opasan i još k tome nevidljiv pa i nepoznat. A Ivica Kulešević je trener Bijelo-plavih koji su zbog pandemije prekinuli sve aktivnosti, natjecateljske i trenažne. Ispada da je zapovjednik je koji svoju vojsku i ne vidi.
- Da, ispada da sam zapovjednik iz bunkera - našalio se Kulešević.
Njegovi igrači treniraju samostalno po programu koji im je određen, ali bez ikakvog nadzora bilo koga iz kluba, iz njegova stručnog stožera.
- Vjerujem, znam uostalom, da su svi vrhunski profesionalci. Očekujem da će onog dana, a daj Bože da on dođe što prije, jer to bi značilo da je opasnost od pandemije minula, kada se opet nađemo u Gradskom vrtu, biti na onoj tjelesnoj razini koja će omogućiti konkurentan nastavak natjecanja.
Svaki igrač, svaki Bijelo-plavi zna što do tada, do novog okupljanja u svlačionici, mora činiti i kako i koliko računa voditi o vlastitom održavanju tjelesne spremnosti. Iako, sam trener nad tim stvarnog nadzora nema.
- Sve je na bazi povjerenja i očekivanja samosvijesti svakog pojedinca. Ne sumnjam uopće da će ijedan od mojih igrača zanemariti i olako shvatiti svoje obveze. Ne treba im nikakva kontrola. Sami o sebi vode računa, a znam da su baš oni ti koji najviše, jedva čekaju kraj svemu.