U strašnoj smo formi. Za jedan dan pobijedili smo Dinamo, Osijek, sad na poluvremenu vodimo protiv Hajduka, a nešto mi govori da ćemo dobiti i tu utakmicu, kao da sam je negdje gledao, smije se u subotu navečer Damir Mišković dok dogovaramo intervju. Popodne je proveo uz reprizne utakmice Rijeke na HNTV-u, kao da je na zahtjev preuzeo pobjednički paket.
Jutro poslije iz gnijezda na 30. katu nebodera u Dubaiju, gdje poslovno boravi još od prosinca, Mišković putem Skypea pokazuje kadrove pješčane oluje i usput objašnjava kakvo se nevrijeme sprema na nogometnom planetu.
- Kao i u Hrvatskoj, i ovdje u Emiratima je također sve stalo. U karanteni smo već tjedan dana, upravo su objavili da u tom režimu ostajemo još sedam do 15 dana. Dopušteno je samo otići u nabavu do najbližeg dućana od 8 do 16 sati, a nakon toga se svi zatvaraju u kuće i stanove. Obitelj i ja pratimo sve što se događa u domovini i iskreno suosjećamo s ljudima. Velike čestitke zaslužuje Krizni stožer, izvana njihov rad djeluje više nego profesionalno. Daju ljudima mir i podršku - kaže Mišković.
Nogomet je na respiratoru, ali čelnici klubova u svakodnevnom su kontaktu. Tema samo jedna - kako preživjeti?
- Stalno smo na telefonu, više se sad čujem s članovima obitelji nego u posljednjih 30 godina, a jednako često u posljednja tri-četiri tjedna razgovaram i s čelnicima drugih klubova. Puno nas nije na vrijeme shvatilo ozbiljnost ovog virusa, koji iz dana u dan sije sve veću opasnost. Na tržištu, u financijama, u svijetu biznisa, posvuda. Svaki klub ima neko svoje razmišljanje o načinu izlaska iz ovog tunela, nešto smo i zajednički sastavili. Iz vlastitog iskustva, a suočavao sam se u životu kroz biznis s krizama, mogu reći da postoji samo jedan način preživljavanja. Moraš pogledati koliko novca imaš na računu, zatim vidjeti hoćeš li na taj račun još nešto dobiti u doglednoj budućnosti te zbrojiti troškove koji te čekaju. Nakon toga možeš složiti svoj ‘cashflow’ za sljedećih šest do deset mjeseci. Sve ostalo vodi u bankrot. Onoga dana kad u banci više nemaš novca, ne možeš isplatiti plaće. Moj savjet svima u nogometnoj branši ide u tom smjeru - nađimo način da preživimo minimalno godinu dana. Tako se ponašaju i velike kompanije. Totalni je ‘showdown’, barel nafte se spustio na vrijednost od 20 dolara, onda znate o čemu govorim...
U bogatim ligama sve više klubova rješenje pronalazi u potpunoj obustavi isplate plaća igračima dok ne prođe pandemija koronavirusa?
- To je jedno rješenje, klubovi uopće neće isplaćivati igrače dok ne prođe kriza. Druga je solucija da se u razgovorima sa sponzorima i TV kućama o vrijednosti TV prava utvrdi na koji novac klubovi mogu ubuduće računati. Ako TV kuće kažu 50 posto dosadašnjeg ugovora, onda je to 50 posto. Ako sponzori kažu nula, bit će nula. Nakon toga će pronaći modalitete funkcioniranja, ukalkulirati minuse i prilagoditi plaće. Vani su veće svote i drukčiji način razmišljanja. Svi su zabrinuti, ali još nema panike. Nažalost, kod nas i u zemljama okruženja imamo samo simboličnu zaradu od TV prava ili je uopće nemamo. Nemamo ni prihoda od prodaje ulaznica ili je prihod izrazito slab jer su ulaznice puno jeftinije nego vani. Sponzori su nam limitirani. Jedini sigurni prihod je prodaja igrača.
Kako su igrači prihvatili novu stvarnost?
- Odradio sam poziv sa svima, a direktno ili indirektno danas je u NK Rijeka na plaći 150 ljudi. Shvaćaju težinu situacije, svi su podržali odluku bez ikakvog prigovora. Sad razgovaramo s igračima o detaljima jer neki imaju većih ili manjih problema. Netko ima kredite, netko ima četvero-petero djece, a pojedini igrači u obitelji imaju roditelja, brata ili sestru koji su u ovoj krizi dobili otkaz. Bit ćemo osjetljivi u takvim slučajevima.
Simonu Rožmanu nećete otpustiti polovicu stožera?
- Nasmijao me i razvedrio Rožman. Čim je saznao odluku, rekao je: “Svi pristajemo, ali molim te da mi suradnike ne spuštaš ispod dvije tisuće eura jer su preuzeli određene obveze”. Zatražio je da u sljedećih šest mjeseci on podnese taj teret. Ljudi u stožeru su pokazali da su razumni i solidarni. Na nama je da ne pretjeramo s novim mjerama jer ljudi moraju živjeti.
Može li u ovoj drami HNS pomoći klubovima kao što, recimo, Španjolski savez iz svojih fondova namjerava ubrizgati novac klubovima La Lige i Segunde?
- HNS je informiran i zna našu situaciju. Kao potpredsjednik HNS-a mogu reći da Savez traži načine. Ne znamo o kojim se iznosima radi, hoće li nam Uefa dati novac iz fondova solidarnosti ili će dopustiti da se sredstva namijenjena gradnji infrastrukture preusmjere u održavanje klubova. Znat će se više u sljedećih 15-ak dana, ali prvo mi u klubovima moramo shvatiti ozbiljnost situacije i stegnuti remen.
Hoćemo li na kraju sezone uopće dobiti prvaka? Treba li završiti sezonu na bilo koji način?
- Svi mi želimo završiti prvenstvo u duhu fair playa. Ja bih volio da se završi, neovisno o tome hoće li Rijeka biti druga, peta ili osma. Znam da će se neki navijači naljutiti na mene, ali to mi je sada najmanja briga. Na prvome je mjestu zdravlje, nakon toga ekonomija, a mi ćemo za dvije, tri ili pet godina ponovno biti tamo gdje trebamo biti. Ali, pitam se kako nastaviti regularno natjecanje? Ako igrač dva mjeseca ne igra, ne trenira u pravom režimu, ne hrani se sportski, on objektivno ne može igrati natjecateljski nogomet. Ako mislimo da se nogometaš može pripremiti za dva-tri tjedna, onda ili sami sebi lažemo ili samo želimo ostati pozitivni. Čak i da se igrači spreme za preostalih deset utakmica, a nas čeka i Kup, odmah nakon prvenstva kalendar bi donio utakmice Europske lige, a zatim i start sljedeće sezone HNL-a bez normalnih priprema. U takvom scenariju prijeti nam poplava ozlijeđenih igrača ili penzionerski nogomet, ono ‘ajmo se dodavati pa da prođe utakmica’. Igrač nije stroj, ne može u takvom ritmu izdržati sezonu do siječnja ili veljače. Europa forsira da se prvenstva završe zbog prihoda od TV prava, govorimo o milijunima. Jako im je bitno da bilo kako naplate potpisane ugovore. Kod nas ne vidim tu ‘prešu’.
Lepinjicu, Štefulja i Čolaka sanjao prodati za 15 milijuna
U razgovorima s puno klubova u Europi čujem kako je najmanja stvar koja ih danas zanima kupnja. Daj Bože da sam u krivu, ali sljedeća dva prijelazna roka za hrvatske će klubove biti poražavajuća. Možemo računati na minimalnu zaradu, možda čak ni na nju. Velike klubove neće zanimati ni manje kupnje, a kamoli basnoslovni transferi, što znači da nama u vodu pada sve što smo planirali u proračunima i investicijama. Ne možemo očekivati od lokalnih zajednica da izdašno financiraju klubove jer će prioritet biti stabilizacija države i ekonomije, a mi ostajemo na kraju te priče. Zato već danas moramo donositi odluke koje će barem privremeno spasiti klubove. Nakon tih šest do deset mjeseci vidjet ćemo gdje smo, nije isključen neki vid poluprofesionalizma ili povratka u amaterizam.
Upravo kad ste nakitili izlog zanimljivim igračima?
- Ja sam ovog ljeta sanjao da ću prodati Lepinjicu za četiri-pet, Čolaka za pet, Štefulja za četiri-pet milijuna eura i da ću tako skupiti dovoljno novca za stabilan život sljedeće tri godine. To su bili realni snovi. Ništa od toga, moram se prilagoditi. Vidjeli smo različite financijske kolapse, ali ovakvo ludilo nitko nikad nije prošao. Nadam se da griješim, ali svijet će se od ovog šoka oporavljati tri do pet godina...
Kako Rijeka konkretno planira prebroditi to razdoblje?
- U prosjeku godišnje trošimo 12 milijuna eura. Kada pitam financijsku direktoricu kolika su nam potraživanja od transfera, a ne zaboravite da svi danas plaćaju na rate, kada je pitam kakva nam je likvidnost, onda dobijem jasnu sliku - raspolažemo s tri milijuna eura. Imamo za tri mjeseca života. U takvim uvjetima prisiljeni smo troškove momčadi do daljnjeg svesti na jednu trećinu postojećih ugovora. Minimum za igrače sada je dvije tisuće eura bruto, maksimum je pet tisuća eura bruto. Dolazimo do iznosa od 300 do 350 tisuća eura mjesečno. Budući da dolazi vrijeme kada treba pojačano brinuti o održavanju terena, puno gnojiti, zalijevati, a to košta 50-60 tisuća, već smo na brojci od 400 tisuća eura mjesečno. To je tih tri do četiri milijuna tijekom deset mjeseci. Imamo prihod koji treba doći od transfera, imamo nešto zaliha, imamo mogućnost uskočiti kao vlasnici, ali samo u ovakvom novom režimu. Oklijevati ne smijemo jer za tri mjeseca mjere više neće biti ni potrebne.