U vrlo intenzivnom, najvećem derbiju u Hrvatskoj vidjeli smo veliku bitku dva sastava različitih vrijednosti. Dinamo i Hajduk bili su vrlo borbeni, trudili su se ostvariti maksimum, ali je u toj natjecateljskoj napetosti prevladao fair play.
Uz solidnu popunjenost tribina potvrdilo se tako još jednom da u derbi utakmicama okviri kvalitativnih vrijednosti nisu presudni za rezultat. Dinamo ima kvalitetniji i širi kadar igrača od Hajduka, ali dok domaćin nije oplodio svoju početnu dominaciju sigurnijim vodstvom (dva razlike), gosti su iskoristili svoju visoku razinu borbenosti i izvukli vrijedan bod.
Bez obzira što je utakmica završila 1:1, potvrđene su sve navedene situacije oko dva najveća hrvatska kluba. Dinamo je dominantan i na kraju će, sasvim izvjesno, uvjerljivo osvojiti još jednu titulu prvaka države. Hajduk je bolji nego prošlih sezona, ali ne toliko da bi se uopće približio mogućnosti da ugrozi siguran put Modrih prema naslovu. U tom kontekstu, niti Bjelica ne bi trebao biti nesretan remijem, a niti Burić ne bi smio biti nezadovoljan što se nije primakao lideru...
U prvih pola sata sve rečeno o ovosezonskom Dinamu vidjelo se vrlo zorno. Modri su u formaciji 4-1-4-1 visoko digli težište igre, nisu dopuštali gostima da se izvuku iz defenzivnog bloka te su stalnim pritiskom nastojali lomiti linije obrane Hajduka. Tečnost igre Dinama na postavljenu obranu, što je nerijetko stvaralo problem i tako jakoj momčadi za HNL, bila je dojmljiva. Vrlo su razigrani i rastrčani bili ofenzivni Bjeličini igrači, a što je rezultiralo bržim pasom, hitrim ulaskom i izlaskom iz duela. Do vodstva se došlo nakon autogola Hajduka, ali to je bila logična posljedica tog stalnog pritiska. Činilo se da će Dinamo ubrzo povisiti vodstvo, ali je onda došlo do toga da su Modri postajali neprecizni, a obrana Hajduka, na čelu s dobrim Ljubićem, rasla je u samopouzdanju nakon svake suparničke promašene šanse.
U posljednjih desetak minuta prvog dijela pao je pritisak srednjeg reda Dinama na gostujući blok, uslijed čega je Hajduk u nekoliko navrata solidno izlazio u suparničko polje. Dopao se u tom smislu Kalik, koji je bio i agresivan u obrani, ali i poduzetniji prema naprijed. Hajduk je ipak bio jalov u posljednjoj trećini napada, pa se dogodio jedanaesterac, nakon šuta i očite ruke Leovca. To je bila potvrda koliko detalji utječu na tijek derbija i onda kada je jedna momčad očito jača.
U drugom poluvremenu Dinamo više nije držao isti ritam pritiska i valovitih napada prema golu Hajduka. Gosti su se tako lakše nosili s individualnim akcijama domaćina i rasli su u sigurnosti što je više utakmica odmicala. Dinamo više nije stvorio tako ozbiljne šanse.
Velika borbenost Splićana, uz maksimalnu koncentraciju u obrani, pridonijela je da ne dobiju pogodak, a prema naprijed su Bijeli ostali jalovi. Jedan od ključnih razloga tomu je pojačana posvećenost obrani, što je bio dijelom logičan izbor Burića, a dijelom i nametnuto od kvalitetnijeg Dinama. Sve u svemu, derbi koji neće zadovoljiti sladokusce, ali je natjecateljski bio sasvim solidnog izdanja.