Je li Hilal Soudani u subotu odigrao svoju zadnju utakmicu u Maksimiru u Dinamovu dresu? Je li naslov najboljeg strijelca lige, što mu ga je donio pogodak glavom za 1:0, točka na i njegove fantastične petogodišnje ere u Dinamu? Igra li u srijedu u Vinkovcima, u finalu Kupa, zadnji put za Dinamo?
- Da, to mi je zadnja utakmica. Ove sezone, haha - u svom će stilu Soudani, kojega uvijek kad dođe na red tema odlaska iz Maksimira pitamo ima li u njemu više motiva i izazova u Maksimiru, jer osvojio je sve, igrao Ligu prvaka, Europsku ligu...
- Motiviran sam za svaki trening, kako ne bih bio za utakmicu. Svaka je utakmica posebna, kao i svaka sezona, i nemam problema s motivacijom, a pogotovo ne s emocijom koju osjećam prema Dinamu i Zagrebu i koja me vodi u nove izazove.
Kraj crne serije
Dobro, ta će se priča o odlasku još potencirati, ostavimo je za kasnije. Vratimo se tom naslovu najboljeg strijelca lige, koliko to znači napadaču Soudanijeve klase?
- Znači mi puno. Jako puno! Biti najbolji strijelac lige velika je stvar, ali nikada ne bih do toga došao bez pomoći suigrača. Ta nagrada jest individualna, ali u njoj je trud svih mojih suigrača. I ovim im putem zahvaljujem na tome.
U zadnjim je utakmicama bio u nekoj crnoj rupi, dugo nije zabio, ne pamtimo da je dosad imao takvu seriju. Pogađao je vratnice i grede, nije lopta htjela u gol.
- Istina. Ne samo ja, svi smo ušli u neku crnu seriju koju mi je teško objasniti. Svaki nogometaš u karijeri ima takvih crnih rupa u kojima ne možeš zabiti ni s gol-crte, kao što ima trenutaka kad opališ iz mrtvog kuta i lopta uđe u gol. Nadam se da je protiv Intera toj seriji stigao kraj i da će u srijedu biti sve po starom.
Što se s Dinamom događalo zadnjih tjedana, od derbija na Poljudu do Intera, gdje su stvari krenuli po zlu?
- Negdje smo se zamjerili sreći. Pa protiv Rudeša imamo 16 udaraca na gol i lopta neće unutra, a oni imaju jedan i pobijede. Zato je nogomet toliko zanimljiv i zato ga ljudi diljem svijeta vole.
Hoće li ovaj naslov prvaka imati posebno mjesto u srcu i vitrini zbog načina na koji je osvojen, zbog muka koje je Dinamo prošao da do njega dođe?
- Da. Bilo je naslova i trofeja, ali ovaj je slađi jer je zadnji, time i najsvježiji, ali i zbog načina na koji smo stigli do njega. Pogotovo jer smo ga vraćali u Maksimir nakon što je godinu dana bio u Rijeci.
Sad još slijedi velika završnica, finale Kupa, dvoboj protiv Hajduka na neutralnom terenu. Dojam je da ipak Dinamo, nakon svega, ulazi u tu utakmicu s pozitivnijom atmosferom i više optimizma nakon ove zadnje pobjede?
- Mi smo osvojili naslov i proslavili u dobroj atmosferi, oni su izgubili od Rijeke. No to ništa ne mora značiti za jednu utakmicu, pogotovo finale Kupa, koje ima posebnu težinu. Idemo po pobjedu svjesni da ćemo morati iskrvariti za pozitivan rezultat.
Vinkovci Soudaniju leže, često tamo zabija, a rekao je i nakon utakmice s Cibalijom da jedva čeka novi susret u tom gradu. Je li sačuvao štogod za srijedu?
- Istina, Vinkovci mi leže. Mislim da sam tamo zabio pet golova i volim igrati na tom stadionu. Volim i ljude jer u njima osjetim veliku emociju prema klubu i sredini u kojoj žive. Žao mi je što je Cibalia ispala iz lige i vjerujem da će se vratiti već sljedeće sezone, jer Vinkovci zaslužuju imati prvoligaša.
Nego, Dinamo ovog proljeća puno golova zabija nakon prekida, a donedavno su upravo prekidi bili veliki napadački problem. Otkud ta promjena?
- Dobro kažete, stvarno zabijamo dosta nakon prekida, dva protiv Intera također su bila nakon kornera, meni je centrirao Hajrović. Iskreno, nemam neki poseban odgovor zašto je tome tako, ali ne bih imao ništa protiv da i Hajduku u finalu zabijemo nakon prekida.
Puno priče ima i oko slaganja momčadi za Europu, može li ovaj Dinamo napraviti neki ozbiljniji rezultat, odnosno što još treba da bi se dogodio neki iskorak?
- To je pitanje za ljude iz kluba. Da budemo konkurentni, trebamo se pojačati na nekim pozicijama. Rekao sam svoje mišljenje o tome, ali nije na meni da vodim klupsku politiku, već da dam svoj maksimum kad god sam na terenu.
Najveća nagrada
I još je sam želio istaknuti jedan detalj s utakmice protiv Intera. Nešto što ga je ganulo i više od gola, proslave i pobjede. Naime, dirnulo ga je kad je vidio 13-godišnju Petru Kračun, koja je izvela početni udarac. Djevojčica je bolovala od zloćudne bolesti, Soudani joj je posvetio one škarice lani na Rujevici, ozdravila je i došla pozdraviti svoje ljubimce i prijatelje.
- Ne mogu riječima opisati što sam osjetio kada sam vidio Petru da ide prema meni prije utakmice. Zdrava, vesela i s onim zaraznim osmijehom na licu. Presretan sam što je izašla kao pobjednica iz utakmice za život i što je ovdje s nama. Čini mi se da smo svi skupa zaboravili da su nogomet i sport velika emocija. Nogomet spaja ljude i nudi im zadovoljstvo, našoj je Petri olakšao borbu i to bi nam svima skupa trebala biti najveća nagrada.
Da, takvi trenuci nogomet i sport čine još posebnijima i važnijima. Neka i u Vinkovcima pobijedi sport, neka finale Kupa opet nekoga posebno usreći.