Bijelo dugme pjevalo je “Doživjeti stotu”, a Stanko Poklepović na dobrom je putu. Danas navršava 80 godina. I još uvijek može primiti 10-ak ljudi u kuću, proslaviti rođendan, makar i medijski dan ranije.
- Kada me pitaju “kako si doživio 80”, ja odgovaram da nema velike filozofije. Živim normalno, eto to je odgovor. Ali, opet ćete vi pitati, što je to normalno. Da imam urednu obitelj koja stoji iza mene, da mi nedjeljom svi dođu na ručak. I to je moja sreća, da smo svi zajedno - kazat će nam vedri Špaco.
Supruga Kita podsjetit će ga da popije tablete. Brine se o Špaci, kao i prijatelji.
- Obitelj i prijatelji su mi najvažniji. Nemam previše prijatelja koji mi dođu, ali imam ih dovoljno.
Dovoljno ih je za popričati o nogometu. Prijatelji i obitelj su prioritet, ali ima nešto i u nogometu.
- Da, ima. Pa ja bi’ s vama o fuzbalu priča’ tri dana. Samo vi pitajte, ja mogu o svemu razgovarat’ kada je nogomet u pitanju. I uvijek volim kada se javite, kada pričamo o stručnim stvarima. Da nisu neka blebetanja.
Špaco u društvu SN reportera Jurice Radića
Žao mi je zapada
Takav je Špaco. Bio i ostao. Direktan i uvijek spreman pričati o “fuzbalu”.
- Danas je nogomet nauka. Nije to ono vrime kada bi nama Frane Matošić reka’ “amo igrat”. A šta ćemo igrat’, kako ćemo igrat… Ja imam za sve situacije rješenja. Imam plan A, plan B i plan C za utakmicu. Nije nogomet više “amo igrat”. Treba znati šta ćemo odigrat’.
Više od 30 godina proveo je u Hajduku, više od 40 je bio trener. I jedna mu je želja ipak ostala neispunjena. Bio je izbornik Hrvatske, s Hajdukom je osvajao naslove prvaka i pobjednika Kupa, radio je na Cipru, u Mađarskoj, Iranu... ali nikada na zapadu.
- To mi je žao, što se nisam kao trener okušao na zapadu. Htio sam biti trener u Nizozemskoj, Belgiji, prije svega u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj. Drukčiji je to mentalitet, drukčije je znanje, bolji je nogomet. O uvjetima da ne pričamo. Ali, nisam imao menadžera, nisam se puno trudio oko toga, pa sam išao tamo gdje su me zvali. Uvijek sam radio, pa nisam previše ni razmišljao o tome gdje idem. Ali, kada danas sve zbrojim, žao mi je tog zapada.
Malo novca na Cipru
Na istoku je bio dugo vremena, posebno je u Iranu ostavio duboki trag. A počeo je na Cipru.
- U Iranu sam svima otvorio vrata. Iran je bio između čistog istoka i zapada, ali je bio primamljiv. Nogomet dobro prihvaćen, ali nedostajali su im treneri. Na Cipar sam otišao u vrijeme početka Domovinskog rata i brzo sam se vratio u Hajduk s kojim sam osvojio prvo prvenstvo Hrvatske. Znate koliko sam zarađivao na Cipru? Malo.
Uskočio je Željko Cico Mijač, Špacin prijatelje koji je došao u posjet. Nekoć i njegov asistent na Cipru.
- Mogli ste imati pet ili šest tisuća maraka, manje nego u bivšoj Jugoslaviji. Nismo se dugo zadržali, ali sjećam se Cipra - kazao je Mijač.
Špaco je na Cipru krenuo, a zatim je imao puno epizoda po Hrvatskoj i, kako sam reče, po istoku.
- Da sam danas trener, bio bi’ najbolji! Najviše bi mogao pružiti u stvaranju igre. S ovim iskustvom koje sam stekao, sa svime što sam prošao u životu, danas bi’ bio odličan. Ali, ne mogu više...
Špaco u društvu bivšeg igrača i trenera Željka Mijača
Prije godinu dana zapao je u zdravstvene probleme, krvotok je oslabio, amputirana mu je noga ispod koljena. Više ne izlazi van, nogomet gleda na TV-u.
- Sve pratim i nisam zadovoljan. Ne, to nije nogomet koji mene oduševljava. Puno se ubrzalo, a kada brzina dominira, onda je teško kontrolirati loptu.
Logika kaže, ako niste zagovornik današnjeg nogometa, onda ni Messi, kao predstavnik nogometa ovog stoljeća, nije taj koji se vama dopada.
- Ne, meni se Messi dopada. Argentinac je igrač niskog rasta i malog koraka. Ja sam visok čovjek, imam skoro metar i 90, a Messi je nizak. Ima veliku frekvenciju koraka i zato ga je teško zaustaviti. Sitnim korakom stvara prednost koja je jako bitna. Zna nogomet, osjeća nogomet, igra svaku utakmicu, karakter je, sve ima.... Meni se Messi sviđa i Ronaldo mi se sviđa. Različiti su tipovi, ali dribling je grupa na grupu, a ne jedan na jedan. Messi može prevariti i grupu, ali nije to tako jednostavno. Danas ne igra pojedinac, ne možeš više dati brzu loptu za Zlatka Vujovića, pa će on pobjeći i sve završiti. Igra se nogomet u grupi, a Messi sam ne može pobijediti grupu. Nisam zadovoljan sa današnjim nogometom, jer i tehnika je u zaostatku.
Tko je favorit za osvajanje Lige prvaka?
- Sva četiri kluba su u jednakoj situaciji, a kakve su kvalitete, ne mogu reći jer ne pratim Ligu prvaka s takvim žarom. Kažem vam, brzina nije u korelaciji s preciznošću. Ako igrač ispuni 30 % onoga što vi namjeravate, bilo bi odlično. Preformacija je važna. I naprijed i natrag. To su strašni zahtjevi koji traže osobitost u vježbanju i radu. Kada igrač izgubi loptu, mora se vratiti natrag. Možda je Bayern favorit. Ili pobjednik tog dvoboja Reala i Bayerna. Imaju tradiciju, a Nijemci imaju mentalitet. Možete pročitati koga hoćete, ali ako je grupa sposobna prevariti i odigrati, ako imaš tehniku i to brzu tehniku u malom prostoru, onda sve možeš. Koncentracija se približila fokusu, a fokus je lopta. Teško je tu upravljati tehnikom. Jedan igrač može prevariti jednoga, ali ne i grupu. Nogomet je manje gledljiv, puno je poteškoća u stvaranju. Danas grupa stvara višak, rasporedi su došli u plitko, zgusnuto. Treba imati preciznu tehniku i to u brzom kretanju.
Živopisno i brzo priča Špaco o današnjem nogometu. Koji vas je nogomet ispunjavao, s kakvim ste modelom nogometa bili zadovoljni?
- Uvijek njemačkim. Nijedan drugi nogomet nema tu dimenziju kao njemački. Mentalitet je presudan. Kod nas ljudi vole uživati na suncu, izloženi smo toplini. Znate kako sam uvijek volio kazati, ležimo ispod smokve i čekamo da nam padne u usta. Na sjeveru je drukčije. Disciplina je veća, rad je žešći. Nijemci iz 1974. - to je moja idealna momčad. Ona ekipa sa Meierom, Beckenbauerom i Gerdom Müllerom.
Ne uživam u toj igri
Nijemci su, pretpostavljamo, najveći kandidat za prvaka na Svjetskom prvenstvu u Rusiji?
- Da, za mene su Nijemci broj jedan.
Da vam je jednu sezonu voditi Bayern...
- Drukčije je imati momčad s kojom možeš raditi sve što zamisliš. Momčad koja ima kvalitetu. Danas većina trenera radi, klasično. Uzmi loptu i centriraj. Treba napraviti osmišljenu kombinaciju. Međutim, nisam zadovoljan kako se nogomet interpretira. Čak i moji Nijemci... Napad pravi igru, a ne s obranom. Presing nije igra, nego sredstvo obrane. Onda priča o posjedu, imaš 70 % loptu, a nisi zapucao prema golu. Ne uživam ja više u toj igri. Mrvi se, puno je faulova, nema čistoće kombinacije. Znanost je nogomet. A Frane je nekad govorio “ajde igrajte”. Uvijek sam se pitao “šta ćeš igrat”. Prošla su ta vremena kada se moglo reći, “ajmo igrat”...
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI