Već površnije praćenje HNL-a dovoljno je za zaključak kako postoji sudački problem. Većina zna za posljedice, koje je u derbiju, primjerice, demonstrirao Tihomir Pejin. Gdje je, međutim, uzrok grotesknim nedosljednostima i greškama koje opterećuju naš nogomet? Zašto jedan sudac, debitant u Prvoj HNL već sa 27 godina, i to obećavajućim izdanjima, uđe u nisku loših suđenja te sa 34 godine, umjesto europskih iskoraka već ima doma potrošen kredibilitet?
Pejin i svi slični suci, sličnih tijekova karijere, imaju toliko očite greške da je više nego dojam kako to nije stvar (samo) znanja. Više nam to ukazuje kako sude pod ozbiljnim opterećenjima s kojima se jednostavno ne znaju nositi. I pogotovo ih ne znaju sakriti. Je li to pritisak nekoga, nečega ili vlastite nesigurnosti, najbolje znaju oni sami. No, nedvojbeno je to uzrok što ovdje nema povjerenja u suce, odnosno što HR suce u UEFA-i i FIFA-i nitko ne doživljava ozbiljno. Zato ih nema na EP-u ili SP-u, odnosno u elitnim klupskim utakmicama.
To je tako jer, primjerice, dok u HNL-u možete jedan te isti prekršaj tretirati na oprečne načine, ovisno o kome se radi, vani se takva nedosljednost kažnjava. Ona pokazuje ili da nema kvalitete, ili je sudac s nekim razlogom selektivan u procjeni. U oba slučaja isti je epilog, takvi otpadaju!
U Hrvatskoj pak, koliko god bili nedosljedni i griješili, do daljnjega će biti protežirani ako to u sudačkoj organizaciji tako odluče. Ostavimo li postrani njihove samodopadne koliko isprazne teze o “ukupno vrlo dobrom suđenju”, činjenica jest da HNS, a posebno klubovi, snose najveću krivnju što suci rade ono što žele. Da žele drugačije odnose, oni bi to mogli promijeniti bez osobitih problema.