Šuker o penalu Rumunjskoj '98: 'Da sam pucao deset puta, pogodio bih svaki put'

Rumunjski internetski portal EVZ posvetio je ljetni serijal "krvnicima" rumunjskih selekcija na velikim nogometnim natjecanjima. U ponedjeljak je na red došao Davor Šuker.

Zabio je legendarni hrvatski centarfor jedini gol na utakmici Rumunjima u dvoboju osmine finala Svjetskog prvenstva 1998. godine u Bordeauxu iz 11-erca. U drugoj minuti sudačke nadoknade prvog poluvremena. Iz drugog pokušaja.

- Moj gol nije bio ono jedino važno. Utakmica je bila daleko važnija. Bila je to velika utakmica. Hrvatska je igrala svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Ja sam osobno bio debitant. Bila je privilegija igrati protiv Rumunjske. Došli ste na turnir kao nogometna velesila. Pisali ste povijest četiri godine ranije u Americi izbacivši u osmini finala Argentince. Znao sam da to neće biti lagan dvoboj, da će biti teško pobijediti. Sjećam se penala, pobjede i slike naših navijača na tribinama tijekom utakmice. Igrali ste dobro, ali mi smo bili motiviraniji.

Zabili ste iz 11-erca koji je izborio Asanović, no argentinski je sudac naložio ponovno izvođenje. Što ste u tom trenutku osjećali?

- Bio sam nervozan kad mi je sudac dao znak da moram ponovno pucati. Pogriješio je Zvone Boban jer je prebrzo utrčao u 16-erac. Boban je bio moj najbolji prijatelj. Zajedno smo uvijek dijelili sobu. Sjećam se da sam tada zavrištao na njega, opsovao najboljeg prijatelja. Pitao sam ga zašto je to učinio. Rekao mi je da je želio preuzeti odgovornost. Da sam promašio drugi udarac, on bi ispao krivac. Tada sam odlučio da moram zabiti iz ponovnog udarca. Nisam želio da itko drugi bude krivac zbog mog promašaja, posebice stoga što se cijela momčad borila za svaki pedalj terena kako bi mi stvorila priliku za pogodak.

Jeste li se plašili rumunjskog golmana Bogdana Stelee?

- Znao sam Bogdana iz Primere, bio je dobar vratar. No, u tom trenutku nije mi bilo važno tko je na golu. Da sam morao pucati deset puta zaredom, pogodio bih svaki put. Toliko sam bio fokusiran.

Prije drugog udarca uzeli ste pauzu. Stavili ste ruku na obraz prije realizacije...

- Kad se dogodi takva situacija, kad sudac naloži ponovno izvođenje udarca, izvođač je u stanju šoka. Da sam samo na trenutak pomislio da bih mogao promašiti, vjerojatno bi mi se to i dogodilo. Događa se to i danas izvođačima koji u takvim situacijama misle kamo bi drugi put pucali: lijevo ili desno, visoko ili nisko. Obično onda pucaju preko grede. Uzeo sam si sekundu viška. Provjerio puls. Nisam bio preplašen.

Zabili ste za Hrvatsku 45 golova. Što vam je značio baš taj?

- Bio je vrlo važan. Donio nam je četvrtfinale. Nisam također nikad dotad sanjao da bih mogao postati najbolji strijelac Mundijala (to je Šukeru bio treći od šest golova u Francuskoj, op.a.), ili da bih mogao igrati u polufinalu Svjetskog prvenstva. U tom je trenutku sve to postalo moguće.

Imali ste strašno puno nesreće u polufinalu protiv Francuske...

- Što više vremena prolazi, sve mi je teže pomiriti se s propuštanjem finala. Ima dana kada me probude snovi iz te utakmice. Uvijek se pitam: "Zašto Thuram? Zašto je morao zabiti oba gola? Kako je mogao u toj utakmici zabiti više od mene? " No, to je nogomet.

Mislite li da jedna istočnoeuropska momčad jednog dana može otići do kraja na Svjetskom prvenstvu?

- Želim samo da se Hrvatska dokopa Svjetskog prvenstva. To je prvi korak. Biti tamo i ne misliti na prvo mjesto, na polufinale, uopće na rezultat... Neće biti tragedija ne uspiju li naše ili vaše buduće generacije ponoviti rezultat zlatnih generacija hrvatskoga i rumunjskog nogometa. Posebice se to danas odnosi na Rumunjsku. Previše si stvarate pritiska. Uzmimo kao primjer Španjolsku, koja je do prošle godine redovito razočaravala na Svjetskim prvenstvima najčešće ne uspijevajući proći dalje od osmine finala. Riječ je o zemlji koja u nogomet investira ogroman novac. Hoću reći, i Španjolcima je dugo bilo teško doći do rezultata. S druge strane, u to su vrijeme Rumunjska i Hrvatska postizale fantastične rezultate.

Što radite od svršetka igračke karijere?

- Imam nogometnu akademiju. Pokrenuo sam je 1999. godine. Pokušavam uvjeriti djecu da puste nogomet na Play Stationu i vrate se stvarnim nogometnim igralištima.