Željko Puhovski / CROPIX, sn ilustracija

REPORTAŽA IZ ZAGORJA

TAKAV TANDEM TALENATA ZAGORJE NIKADA NIJE IMALO, VEĆ SA 15 GODINA SU ŽARILI I PALILI I dalje vjerujem da će obojica igrati u hrvatskoj reprezentaciji!

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2019. u 17:14

  • REPORTAŽA IZ ZAGORJA Reporter SN-a obišao je rodne kuće i prvi klub krilnih napadača Osijeka i Rijeke Petra Bočkaja i Roberta Murića. Svi su im predviđali svjetske karijere, ali nogometne priče često znaju otići u nekom svom smjeru

    Robert Prosinečki, Velimir Zajec, Stjepan Bobek... bili su veliki igrači “zagorske krvi”, ali nogometni doajen Zagorca iz Krapine Željko Tihava uvjerava nas:

    - U Zagorčevoj školi nije bilo talenata kao što su Robert Murić i Petar Bočkaj.

    S 15 godina Murić i Bočkaj žarili su i palili kao desno i lijevo krilo u Krapini, danas mâme HNL-kamere. Bočkaj u Osijeku, Murić se nada da će u Rijeci. Zagorci su zvijezde hrvatske lige, ali nisu u Dinamu, mada su kroz njega prošli i on im je od dječačkih dana, kao i velikoj većini Zagoraca, pod kožom.

    - I dalje vjerujem da će obojica igrati u A reprezentaciji - ustrajan je Tihava, zapravo Bilogorac, iz Velike Pisanice kraj Bjelovara, koji se u Zagorje doselio 1974. godine kao učitelj razredne nastave u Osnovnoj školi Antuna Mihanovića u Petrovskom, na “bregu” kraj Krapine. Trenirao je i nogometašice Pregrade, bio i izbornik hrvatske ženske reprezentacije.

    - Robi je pitom i plah, iz podnožja je Ivančice, a Pero je ratoboran, kak’ bi Zagorci rekli, “husni”, od ispod Strahinjčice - opisuje ih njihov nogometni otac, koji ih je spojio, vozio na treninge, pazio i kad su već bili u Dinamu. I još se nada da će jednog dana ponovno igrati zajedno.

    Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
    CROPIX

    Željko Tihava

      

    Pričaj ili ću zaspati

    A kompatibilni su jedino na terenu. Jer za Bočkaja bi prijatelji vjerojatno naručili pjesmu “Zagorski sam bećar pravi”, poneki ti predložio “Pijme ga”, a možda bi mu najbolje odgovarao stih “Pravi fakin je zagorski sin, lep je, mlad, i kušuva rad...”.

    - Peru sam trenirao od njegove sedme do petnaeste godine, Murić nam se kasnije priključio. Pero je živahan, razgovorljiv, a Robert nije volio puno komunicirati. Cijelu bi utakmicu šutio, cijeli trening šutio, ja bih ga vozio doma iz Krapine, ili kasnije iz Zagreba, kad je već bio u Dinamu, od njega ni glasa. Primjerice dočekam ga kad se vratio s reprezentativnih priprema, mislim iz Sinja, noć je, vozim ga i kažem: “Daj, molim te, pričaj nešto kako je bilo jer ću zaspati za volanom, nešto će nam se dogoditi”, a on me pogleda i izusti: “Bilo je dobro, pozdravio vas je izbornik Gudelj.”

    Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

    Stric Petra Bočkaja. Stjepan Bočkaj

     

    Bočkaj je iz Stare Vesi Petrovsko, sela nedaleko od Krapine, Murić iz Bednje. Bez najave pozvonili smo na vrata kuća u kojima im žive roditelji. Uletjeli smo k’o hajduci, Bočkajeva se mama Biserka malo i šokirala:

    - Pa koliko vas ima! - izustila je ugledavši i novinara kao trećeg. Nakon Tihave, koji je bio idealan navigator, i fotoreportera.

    - Nismo policija, niš’ se ne brinite - pokušali smo opustiti atmosferu.

    - Pa znam da niste - razvukla je smiješak, ali pred fotoaparat se ne bi dala ni za što.

    Iz Tkalaca povrh Krapine spustili smo se u dolinu, tamo gdje su jedne kuće nove, a druge u raspadu, tu su i staje “ukrašene” gnojem, blatna dvorišta po kojima skakuću purice i pilići. E tu skrenete na omanju uzvisinu, dođete na kraj puta i stigli ste gdje su Bočkajevi. Tipično zagorsko selo, kao i tolika druga gdje se još uzgajaju domaće životinje unatoč tome što sve više ljudi od toga odustaje, prije nekog vremena modernizirano asfaltiranom cestom. A Bočkajevi su nogometna obitelj, itekakva. Naišli smo na strica Štefa. Petrov otac Josip bio je i sam igrač, koji je za kruh zarađivao i u austrijskim nižim ligama, ali kada smo mi došli, on je bio na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, stisnulo ga u leđima. Mama Biserka ponudila nas je vinom, kako je i normalno “v zagorski hiži”, ali već smo s tatom Murićem popili par gemišta u Bednji i sva trojica, kao po dogovoru, kažemo - Fanta.

    - Četvorica smo braće, ali ja sam bio najbolji igrač i najbolji strijelac, Pero je na mene takav španer - priča nam Štef, lokalna zvijezda iz nekih prošlih vremena.

    - Bio sam omalen a brz, prozvali su me Perušić, po igraču Dinama Željku Perušiću. Kasnije i sve nas skupa, sva smo četvorica bila “Perušići”.

    Biserka je otkrila:

    - Supruga zovu Pero, iako je Josip. Kad nam se sin rodio, znali smo da će i njega svi zvati Pero, pa smo mu dali ime Petar. A sve po Perušiću.

    Tražite li Muriće, u Bednji skrenete kod škole, u jednoj su od dviju kuća prije šume. Nakon Robertova ​transfera u Ajax nadograđena je i uređena. Kod njih nema domaćih životinja, osim jedne: pekinezer oštrog glasa.

    Zeljko Puhovski / CROPIX
    CROPIX

    Na fotografiji: Kuća Roberta Murića

     

    Otkrio sam Murića

    - Zovemo ga Pesek - smije se tata Branko, s kojim smo proveli pola sata, dok se mama Snježana tek kasnije vratila s posla. Navratio je i “budući zet”, dečko mlađe kćeri koja studira u Mariboru. Tata Branko nije djelovao oduševljeno što mu je sin odabrao Rijeku.

    - Htio sam da se vrati u Nizozemsku, zvao ga je Willem II, imao je i ponudu Damira Burića iz njemačkog Greuther Fürtha, no samo je nazvao i rekao - idem u Rijeku. Ništa nas nije pitao. Nismo imali pojma. Možda mu je tako sugerirao Župarić, s kojim je igrao u Pescari.

    Bednja, 070219.
Tema o nogometasima NK Zagorec koji su uspjeli. Na fotografiji: Branko Muric otac Roberta Murica.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
    CROPIX

    Branko Murić, otac Roberta Murića

     

    Sarkazma i cinizma našim ljudima nikad ne manjka, kad se vratiš iz inozemstva reći će - gle ga, nije uspio. To je vjerojatno mučilo Branka, ali objektivno, za Roberta bi Rijeka trebala biti nova velika šansa.

    - Bočkaj je bio naš, ali ja sam otkrio Murića - prepričava Tihava.

    - Bili smo u dvorani u Vrbnu, ugledao sam dijete na lijevoj stani, primio je loptu, okrenuo se i spremio je u druge rašlje. U životu nisam vidio takav udarac. Predložio sam odmah da dođe u Zagorec, ali njegov trener Geček mi je odgovorio: “Kaj ti bu on dolazil, ne bu ti došel!” Dogodila se klasična situacija da trener ima igrača koji mu donosi prevagu, omogućava pobjede u županijskoj ligi i ne želi ga dati. Ja sam, naprotiv, u Zagorcu stekao status Zagrebova čovjeka jer sam talente slao Celestinu Gašpariniju u NK Zagreb, a potom se isto nastavilo s Dinamom. Pokojnom sam Zdenku Juričkom u Zagreb dao pola ekipe 1990. i 1991. godišta, od Celjaka, koji je otišao u Sampdoriju, nadalje. Nedavno sam trojicu poslao u Lokomotivu, Majcenića, Bračevića i Goričana - govori Tihava.

    Zeljko Puhovski / CROPIX
    CROPIX

    Na fotografiji: Robert Murić

     

    - Kad sam Roberta našao u Vrbnu, rekao sam samome sebi, e, sad mi nećeš pobjeći. Kapitalac je bio tu. Pitao sam gdje mu je otac, domar mi je pokazao: “Onaj tamo od 150 kila, bumbar.” Prišao sam mu i kazao: “Vaš će sin igrati u ligi Petice, ali sad je zadnji trenutak da dođe u Krapinu.”

    I Bočkaj i Murić vole mali nogomet.

    - Na jednom turniru prišao mi je stariji trener i kaže: “Mogu li provjeriti, nije valjda da vam ovaj ima tenisice namazane ljepilom?” Robiću se, tako sam ga tada zvao, lopta, jednostavno, lijepila za nogu. S tim je rođen, to ga niste mogli naučiti. Pero je samo malo iza njega. Jedino da nije toliko veseo. Često je bio neozbiljan. Nerijetko sam o tome razgovarao s Jozom Bandićem dok je bio u Dinamu. Znao me nazvati i zamoliti: “Dajte vidite s Perom da se malo smiri.” Nije zločest ni pokvaren, jednostavno je druželjubiv. Takav je bio i još uvijek jest.

    Tihava je 1972. igrao u drugoj momčadi Dinama, u takozvanom malom Ajaxu, koji je trenirao Zorislav Srebrić, a suigrači su mu bili neki kasnije renomirani nogometaši poput Džemala Mustedanagića, Fikreta Mujkića, Marijana Vlaka...

    - Bio sam ljevak kao i njih dvojica. Kad je Bočkaj zabio PSV-u gol iz slobodnog udarca, pomislio sam, ipak je nešto zapamtio. Tumačio sam mu da ne treba svaki put šutirao preko zida, da opali koji put i u golmanovu stranu. “Vi ste glumci, igrate za publiku, ti ćeš dobiti pljesak, vratar će ako obrani također dobiti pljesak, a koji ćeš put i zabiti”, govorio sam mu. Dodao sam: “Ti ćeš biti umjetnik za slobodnjake, a pogotovo kad stekneš ime, svaki će golman ići prema sredini misleći da ćeš prebaciti živi zid.”

     

    Kako su došli u Dinamo?

    - Igrali smo na turniru u Zaprešiću, vodio ih je Igor Gabrijelić. No Murić je jedva potpisao, dva smo ga sata nagovarali u Gabrijelićevom uredu. Naime, bio je obećao Zoranu Kastelu da će doći u Varteks. Kako je Varteks tada već ušao u probleme, smatrao sam da je Dinamo daleko bolji izbor. Tek kad mu je cura poslala poruku: “Samo Dinamo”, digao je glavu i rekao: “Potpisujem.” Prvi novac u Dinamu bio mu je 2,5 tisuće kuna, Bočkaju tisuću.

    U međuvremenu Murić je otišao u Ajax, bio na posudbi u Pescari pa proteklu sezonu u Bragi, da bi se ovog siječnja vratio u Hrvatsku, u Rijeku. Bočkaja je put iz Dinama odveo u Maksimir, Inter Zaprešić, Lokomotivu i Osijek.

    - I danas, nakon svih negativnih komentara o Muriću da nije uspio, podsjećam da mu talent nitko neće uzeti. Veselio sam se i imao osjećaj da će njih dvojica završiti zajedno, mislio sam da bi bilo odlično da Osijek dovede Murića, ali to se nije dogodilo. Robert je sad u Rijeci i vidjet ćete, za mjesec dana bit će ga pune novine. Mislim da se sad opametio, sazrio, izvukao pouku, puno je ozbiljniji, rječitiji... Bili bi strašan tandem, ako ne u istom klubu, onda u A reprezentaciji.

     

    Umalo u Hajduku

    Jednom je Murić skoro završio u Hajduku.

    - Nazvao sam svojedobno Fredija Fiorentinija i htio ga dovesti u Split, ali Fredija su baš tada gurnuli u drugi plan.

    Murić je od lijevog krila postao desno, a Bočkaja treneri sele po svim pozicijama. U Osijeku je bio i branič, i krilo, a sad organizator igre.

    - Bočkaj je znao biti ljut na mene jer sam mu ograničavao da smije imati samo dva ili tri dodira, kao se zagorski kaže, “teca”, i onda bi mu ispušni ventil bili slobodni udarci. Tako smo igrali na Kajzerici s Lokomotivom, nismo mogli zabiti gol, a on igra beka. Dođe do mene i počne protestirati. “Pa hoćete me konačno staviti naprijed?!” I bude slobodnjak s desne strane, dva-tri koraka od aut-linije, na tridesetak metara od gola. Zovem ga: “Ajde, pametnjakoviću, sad da te vidim.” Namjesti loptu, spraši je u kontra rašlje i dođe do mene. “Pa da vas sad čujemo, još mi jednom pisnite”, kaže mi. Nadam se da je svoju sorbonnu završio.

     

    Nemojte zaboraviti svoje u Zagorju

    Bilo je igrača iz Krapine, pogotovo golmana. No Murić i Bočkaj su napadači ili oni koji stvaraju igru. Rođeni 1996. godine, još imaju pravo nastupa za mladu reprezentaciju, povede li ih Gračan na Euro. “Kapitalci iz šipražja”, kako će slikovito kazati čovjek koji im je bio i trener i puno više od toga. Bećar i aligator. Iako, otkako su profesionalci, izgubili su kontakte.

    - Murić mi čestita svaku Novu godinu, ali nisam se s njim čuo otkako je otišao u Ajax. Često sam im znao govoriti, nikad se ne smijete stidjeti mjesta iz kojeg ste došli. Ne možeš ti, Pero, reći da si rođen u Krapini, a živiš u Staroj Vesi Petrovskoj, i ona je ponosna na tebe. Roberte, ti si iz Bednje. Nemoj zaboraviti ni svojeg kuma, ni ujaka, koji su te također vozili na trening. Malo čovjeku dođe žao da se neke stvari zaborave. Jasno da im želim sreću i da se pomolim za njihovo zdravlje. Mladi su, život ih uči. Volio bih da, kad mogu, obraduju mlade igrače u Zagorcu kakvom loptom - zaključio je Tihava.

    Iz drugih medija