U Hajduku nepoželjan, u Dinamu nepotreban, u Rijeci kolosalan! Tako se možda u najkraćim crtama može opisati put Franka Andrijaševića koji je na Rujevicu ušao na mala vrata, a iz ove HNL sezone izišao nošen na rukama razgaljenih navijača. Sezona se već bila zahuktala kada je došao na Rujevicu, pa na svom predstavljanju pomalo samozatajno istaknuo da može pokriti više pozicija i da će u razgovoru s trenerom vidjeti na kojoj može najbolje pridonijeti.
Ipak, njegov debi trebalo je pričekati, došao je ozlijeđen i sve dok nije prvi put obukao riječki dres među navijačkim pukom trajale su rasprave može li Franko Andrijašević ponoviti sezonu kakvu je imao u Lokomotivi. Jer, Rijeka je veći klub, veći je pritisak, očekivanja… Odgovore je počeo davati već u prvom nastupu protiv Hajduka, pa nastavio na ukupno 32 utakmice koje je začinio s 18 pogodaka, pet asistencija i ogromnim doprinosom osvajanju trofeja.
Andrijašević je na Kvarneru zarazio i zadužio sve, svojim igrama na travnjaku, ali i srdačnošću i ponašanjem izvan njega, posebno onom gestom u siječnju kada je odbio kineske milijune jer je želio s Rijekom uzeti titulu. Jednostavno postao je na neki način simbol Rijeke koja je izgurala svoj inat i osvojila duplu krunu.
Ne bi bilo pravedno reći da je sam vukao Rijeku do dva najznačajnija hrvatska trofeja, Franko se prvi ne bi složio s takvom konstatacijom, ali nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je bio jezičac na vagi Riječana. Zbog toga je i Frankova satisfakcija velika, Dinamo ga je ljetos odbacio, Rijeka prepoznala i Matjaž Kek u njemu dobio igrača čiji potpis stoji na oba riječka trofeja, posebno slatka jer su osvojena pred očima ljudi koji su ga prekrižili. Jer, u trenucima kada su se utakmice lomile, kada Rijeka nije bila u vodstvu, Andrijašević je svojim golovima donio Riječanima čak 25 bodova, mnoge odlučujuće u raspletu borbe za titulu koja sada krasi riječke vitrine.