Kad Europa zatvori vrata i proljeće osvane, idila nestane... Kad bi netko skladao pjesmu o Dinamovim proljećima u HNL-u, možda bi počela baš tako. Jer nije slučajno, naprotiv, postaje pravilo da najviše frustracija u Maksimiru isplivava na površinu baš na proljeće. Kad Dinamo praktički osigura naslov, kad nema pravog suparnika u prvenstvu, onda sam sebi postane najveći protivnik. Dinamo protiv Dinama, gledamo tu “utakmicu” i ovog proljeća i trenutno nitko ne zna kako će taj dvoboj završiti.
Proljetni sindrom
Nenad Bjelica nije krio da ga muči “slaba energija”, da momčad očito ne diše punim plućima kako je disala ranije, krenuo je od sebe i priznao da ni on nije na istoj energetskoj razini. Dinamov proljetni sindrom. To je ona faza sezone kad kreću pripreme i preslagivanja za novu europsku sezonu, kad se ispituju granice trenerova strpljenja, vrlo često se zaboravlja što je, ako je, taj trener napravio u prvom dijelu sezone i prvi poraz unosi sumnju, nervozu, krene val za koji se nikad ne zna gdje će se zaustaviti. U komfornoj situaciji na proljeće, kad se činilo da ih ništa ne može srušiti, tako su padali Mario Cvitanović, Vahid Halilhodžić, Kruno Jurčić u prvom mandatu... Za Dinamova trenera najgore je kad pomisli da je siguran.
Nije im ‘leglo’
Da si ne lažemo, u Dinamu, kad je u pitanju sportska politika, ne vlada konsenzus niti ikakva idila. Ne sumnjajte da ima onih kojima neki Bjeličini potezi nisu baš “legli” (Zoran Mamić, recimo, javno mu je zamjerio izjavu da je Olmo produkt svoje obitelji, a ne Dinama), gunđanje oko zadnjih Dinamovih utakmica i rezultata čuje se kroz “rupe u zidovima”. Tko se sad još sjeća prvog europskog proljeća nakon 49 godina, Viktorije Plzen, Atalante, Fenera ili Benfice u Maksimiru, punih tribina i euforije oko Dinama. Nitko ne pamti 0:5 na Rujevici, svi pitaju za poraz 0:1 u Kupu...
Kritičari će se uhvatiti samo današnjeg Dinama, poraza u Osijeku. Nitko neće pitati gdje je bio Bruno Petković prije dvije godine i dokle je došao, već će pitati zašto Bruno sad ne igra kao prošle jeseni!? Ali, ima li Dinamo u ovom trenutku zamjenu za Petkovića i tko bi trebao igrati umjesto njega? Logično je da Nenad Bjelica i ljudi u klubu nemaju isti pogled na baš svakog igrača, bilo bi nenormalno da svi misle isto. No, gdje je granica, kad razilaženje postaje problem? Imao je Bjelica plan za zimski prijelazni rok, Dinamo je doveo Karačića i Kastratija iz Lokomotive i mladog stopera Milića iz Podgorice! Je li to ono što je želio, je li to dovoljna kvaliteta za novi napad na Ligu prvaka? Kako god, svaki poraz poput ovog u Osijeku, uza sve ono što ga je pratilo, jača Bjeličine kritičare, jer trener je uvijek prvi na udaru.
Igrački problem
Na sve to se nadovezuju i igrači. Neki su izvan forme, neki, jednostavno, misle da su nedodirljivi pa nisu pravi, neki možda i vide da nisu u prvom planu pa su u “downu”, nije ih lako podići, neki su bili otpisani, ali igraju jer, eto, nema boljeg.
Nakupljaju se problemi (neki bi klubovi bili sretni da imaju takve probleme) “nekako s proljeća”, kako to u Dinamu često biva i nitko ne zna kako će se rasplesti. Sigurno da će pobjede, pogotovo u derbijima protiv Rijeke i Hajduka, poboljšati atmosferu, vratiti pozitivnu energiju. Porazi, pak, suprotno.
Nevjerojatno je kako u Dinamu uspiju sjajnu sezonu dovesti u pitanje, kako trener Bjelica koji je donedavno bio nedodirljiv, s kojim su svi htjeli biti saveznici i hrlili mu u zagrljaj, odjednom pod padne veo sumnje i mjere mu svaki potez - dvostruko. A sve to još uvijek na plus 12 od Hajduka i s gotovo sigurnim naslovom u rukama.
Vizije Dinama iduće sezone nisu iste svima u klubu. To može biti dobro, ali, češće je u povijesti bilo loše. Proljeće je uglavnom bilo stresno, najviše za trenere. Bjelica je dosad izbjegao mnoge zamke, valjda će i ovu, jer, njegove zasluge za ovaj Dinamo i dalje su velike. Zato bi i htjeli mnogi zasjesti na njegovu klupu!