HNL

Vedri duh koji je volio Dinamo: 'Kad već nisam Boban, barem onda mogu biti Pamić!'

AUTOR:
  • Dražen Antolić

  • OBJAVLJENO:
  • 08.04.2012. u 15:00

  • Bolna vijest šokirala je nogometnu Hrvatsku. U španjolskom Elcheu, u bolničkom krevetu preminuo je Dubravko Pavličić. U 45. godini života. Nije nam bilo ni na kraj pameti da bi nas tako brzo mogao napustiti netko od Vatrenih. Adios, Dubravko! Pavličića su svi ocrtavali kao čovjeka iznimnog karaktera i vedra duha, bio je borac kojem u nogometnoj karijeri sreća nije uvijek bila saveznik, ali je napravio jako mnogo.

    Ni kad je prije desetak mjeseci saznao za opaku bolest nije se predavao, molio je najbliže da to drže u diskreciji, terapija je u prvi mah naznačivala pozitivne rezultate, čak je tijekom zime odveo suprugu i djecu u Andaluziju na skijanje. Međutim, prije dvadesetak dana liječnik mu je, ne skrivajući istinu, priopćio: “Idi doma i pripremi obitelj na najgore. Potom se vrati da pokušamo još nešto”. U srijedu, 4. travnja u pet ujutro, ugasnula je i posljednja nada.

    Utučen nakon Lyona

    Kako je živio Dubravko Pavličić? Iako je ostao u Španjolskoj, Dudo je prije svega bio veliki dinamovac i navijač Hrvatske. Sa 15 godina pobjegao je od kuće i otputovao vlakom u Beograd da bi drukao za Modre u finalu Kupa Jugoslavije protiv Sarajeva. U posljednjim mjesecima života pratio je na televiziji svaki imalo značajniji Dinamov nastup. Pobjede nad Helsinkijem i Malmöom u kvalifikacijama za Ligu prvaka vraćale su mu radost u borbi s teškom bolešću...

    - Nakon Lyona bio je silno utučen - kaže nam Saša Pavličić-Bekić, bratić koji je ponajviše od obitelji kontaktirao s njim.

    - Imao je 13 godina kad smo bili na utakmici Dinamo - Partizan. Postojala je kraj stadiona mala kladionica. Htio sam uplatiti da će biti 5:1. Nije mi dao. Na kraju se dogodio upravo taj rezultat. Počeo sam gundžati, a Dubravko mi je opalio šamarčinu. I rekao: 'Budi sretan što je Dinamo pobijedio, to je važno, pusti novac’. Tako je on doživljavao modri klub. Često sam se toga prisjećao.

    Sjajna karijera predskazivana mu je za kadetskih i juniorskih dana. Kad su Modri u ljeto 1986. išli na derbi u Split, nakon ispadanja iz Kupa od Budućnosti iz Banovića, Miljenko Smoje u Nedjeljnoj Dalmaciji je pisao “J...š pobijedit’ ovakvega Dinama”. No, toga poslijepodneva zagrebačka momčad slavila je nevjerojatan trijumf 4:0. Svi su pjevali i veselili se, a Pavličić je plakao. Od sreće. Bila mu je to prva prvenstvena utakmica za Modre.

    Plakao zbog Rijeke

    Mirko Jozić u njemu je vidio standardnog stopera juniorske reprezentacije. Na Svjetskom prvenstvu 1987. godine rođeni su Zlatni Čileanci. U reprezentaciji Jugoslavije u prvih jedanaest u pravilu je startalo šest Hrvata (Štimac, Jarni, Prosinečki, Boban, Šuker) i on s brojem 4. Igrao je devedeset minuta u svakoj utakmici, da bi u finalu zabio prvi jedanaesterac prilikom raspucavanja za titulu sa SR Njemačkom. Izniman domet obilježio ga je kao i ostale, ali u Dinamu nikad nije doživio pravu afirmaciju. Radije su kupovali braniče tipa Vlade Čapljića i Zvonka Lipovca nego forsirali domaćeg dečka.

    - Na utakmice se tada putovalo vojnim avionom. U dva navrata prošvercao je i mene. Jednom prilikom gostovalo se kod Partizana, sjedio sam na istočnoj tribini među domaćom publikom. Dudo, Lesjak i Komljenović su me vidjeli i počeli mi mahati. Ja se nisam usudio javiti da se ne otkrijem, a oni su umirali od smijeha. Inače, znali smo imati brutalne šale. Čak smo svoje mame i supruge na 1. travnja u pet ujutro poslali u Zračnu luku. Potom bismo ih nazvali i podsjetili koji je datum - govori Saša.

    Iz Maksimira je 1990. morao na posudbu u Rijeku.

    - Komljenović i on plakali su kod mene u stanu kad su ih poslali na Kantridu. Kasnije je jako zavolio Rijeku. Posebno se sprijateljio sa Stojanom Belajićem.

    U nadmetanju za Rabuzinovo sunce 1994. godine tadašnja Croatia imala je 2:0 iz Maksimira, a u uzvratu upravo je Pavličić zabio za 1:0. Tako je i ostalo. Nakon toga 'prodao se’ u Hercules iz Alicantea. Njegova španjolska karijera ostala je daleko od svjetala reflektora, malo tko zna da mu u vitrini stoji trofej za najboljeg igrača Primere u jednom mjesecu. A koliko je ljudi kod nas zapamtilo ili čulo da je zabio dva gola Barceloni na Camp Nou? Imao je 2000. godine veliku želju za povratkom u modri tabor, ali nisu uspjeli pregovori s Velimirom Zajecom.

    Mogu biti Pamić

    U hrvatskoj reprezentaciji debitirao je kod Stanka Poklepovića na australskoj turneji 1992. godine. Vrhunac je svakako nastup na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. Na pripremama izbornik Miroslav Blažević inzistirao je da on i Elvis Brajković ošišaju kosu, po kojoj je bio prepoznatljiv.

    - A zašto to ne tražite od Bobana? - pobunio se Pavličić.

    - Kad budeš Boban, nećeš ni ti morati! - u svom stilu odgovorio mu je Ćiro.

    Sljedećeg jutra pojavio se obrijan na nulericu. I stao pokraj Igora Pamića. Nastao je opći smijeh.

    - Kad već nisam Boban, barem mogu biti Pamić! - poentirao je Dubravko.

    Protiv Turske je u prvom kolu ušao u 89. minuti da bi zamijenio Davora Šukera, s Portugalom je dobio kompletnu minutažu. Na tom turniru Vatreni su bili u četvrtfinalu gdje ih je zaustavila Njemačka. U nacionalnom dresu zadržao se do lipnja 1997. i turneje u Japanu. Isticao je da su Josip Skoblar i Mirko Jozić najbolji treneri s kojima je ikad radio.

    Strast - paraglajding

    Iz reprezentacije su ostala prijateljstva, tako i kumska veza s Robertom Jarnijem kad se oženio 1992. Poput Dubravka i supruga Višnja je iz Velike Gorice, ali trajno su se odlučili za Španjolsku. U Alicanteu je shvatio da nema odgovarajuće praonice automobila te je prvi otvorio automatiziranu. Podosta vremena posvećivao je golemoj strasti - paraglajdingu (skok s padobranom s litice) u kojem je postao doprvak Španjolske, ali najviše dakako djeci. Sinovi Tin (15 godina) i Luka (9) treniraju nogomet, a kći Tea (11) već je dvaput osvojila španjolski masters u tenisu za svoj uzrast. Što sigurno nije lako i predskazuje joj perspektivu.

    Nogometni zaljubljenici pamtit će ga kao lakonogog stopera, izvrsnog u skoku i iznošenju lopte, prijatelji po višesatnim partijama bele nakon kojih su poraženi uvijek morali popiti goleme količine vode, i mnogočemu drugom, svi zajedno kao pozitivnu osobu čija je prerana smrt konsternirala Hrvatsku. I značajni dio Španjolske.

    Posljednji ispraćaj Dubravka Pavličića bit će u petak u prijepodnevnim satima u Alicanteu, gradu u kojem ga drže nogometnom legendom i koji je izabrao za svoj tihi dom.