Ni kad je prije desetak mjeseci saznao za opaku bolest nije se predavao, molio je najbliže da to drže u diskreciji, terapija je u prvi mah naznačivala pozitivne rezultate, čak je tijekom zime odveo suprugu i djecu u Andaluziju na skijanje. Međutim, prije dvadesetak dana liječnik mu je, ne skrivajući istinu, priopćio: “Idi doma i pripremi obitelj na najgore. Potom se vrati da pokušamo još nešto”. U srijedu, 4. travnja u pet ujutro, ugasnula je i posljednja nada.
Utučen nakon Lyona
Kako je živio Dubravko Pavličić? Iako je ostao u Španjolskoj, Dudo je prije svega bio veliki dinamovac i navijač Hrvatske. Sa 15 godina pobjegao je od kuće i otputovao vlakom u Beograd da bi drukao za Modre u finalu Kupa Jugoslavije protiv Sarajeva. U posljednjim mjesecima života pratio je na televiziji svaki imalo značajniji Dinamov nastup. Pobjede nad Helsinkijem i Malmöom u kvalifikacijama za Ligu prvaka vraćale su mu radost u borbi s teškom bolešću...
- Nakon Lyona bio je silno utučen - kaže nam Saša Pavličić-Bekić, bratić koji je ponajviše od obitelji kontaktirao s njim.
- Imao je 13 godina kad smo bili na utakmici Dinamo - Partizan. Postojala je kraj stadiona mala kladionica. Htio sam uplatiti da će biti 5:1. Nije mi dao. Na kraju se dogodio upravo taj rezultat. Počeo sam gundžati, a Dubravko mi je opalio šamarčinu. I rekao: 'Budi sretan što je Dinamo pobijedio, to je važno, pusti novac’. Tako je on doživljavao modri klub. Često sam se toga prisjećao.
Sjajna karijera predskazivana mu je za kadetskih i juniorskih dana. Kad su Modri u ljeto 1986. išli na derbi u Split, nakon ispadanja iz Kupa od Budućnosti iz Banovića, Miljenko Smoje u Nedjeljnoj Dalmaciji je pisao “J...š pobijedit’ ovakvega Dinama”. No, toga poslijepodneva zagrebačka momčad slavila je nevjerojatan trijumf 4:0. Svi su pjevali i veselili se, a Pavličić je plakao. Od sreće. Bila mu je to prva prvenstvena utakmica za Modre.
Plakao zbog Rijeke
Mirko Jozić u njemu je vidio standardnog stopera juniorske reprezentacije. Na Svjetskom prvenstvu 1987. godine rođeni su Zlatni Čileanci. U reprezentaciji Jugoslavije u prvih jedanaest u pravilu je startalo šest Hrvata (Štimac, Jarni, Prosinečki, Boban, Šuker) i on s brojem 4. Igrao je devedeset minuta u svakoj utakmici, da bi u finalu zabio prvi jedanaesterac prilikom raspucavanja za titulu sa SR Njemačkom. Izniman domet obilježio ga je kao i ostale, ali u Dinamu nikad nije doživio pravu afirmaciju. Radije su kupovali braniče tipa Vlade Čapljića i Zvonka Lipovca nego forsirali domaćeg dečka.
- Na utakmice se tada putovalo vojnim avionom. U dva navrata prošvercao je i mene. Jednom prilikom gostovalo se kod Partizana, sjedio sam na istočnoj tribini među domaćom publikom. Dudo, Lesjak i Komljenović su me vidjeli i počeli mi mahati. Ja se nisam usudio javiti da se ne otkrijem, a oni su umirali od smijeha. Inače, znali smo imati brutalne šale. Čak smo svoje mame i supruge na 1. travnja u pet ujutro poslali u Zračnu luku. Potom bismo ih nazvali i podsjetili koji je datum - govori Saša.
Iz Maksimira je 1990. morao na posudbu u Rijeku.
- Komljenović i on plakali su kod mene u stanu kad su ih poslali na Kantridu. Kasnije je jako zavolio Rijeku. Posebno se sprijateljio sa Stojanom Belajićem.
U nadmetanju za Rabuzinovo sunce 1994. godine tadašnja Croatia imala je 2:0 iz Maksimira, a u uzvratu upravo je Pavličić zabio za 1:0. Tako je i ostalo. Nakon toga 'prodao se’ u Hercules iz Alicantea. Njegova španjolska karijera ostala je daleko od svjetala reflektora, malo tko zna da mu u vitrini stoji trofej za najboljeg igrača Primere u jednom mjesecu. A koliko je ljudi kod nas zapamtilo ili čulo da je zabio dva gola Barceloni na Camp Nou? Imao je 2000. godine veliku želju za povratkom u modri tabor, ali nisu uspjeli pregovori s Velimirom Zajecom.
Mogu biti Pamić
U hrvatskoj reprezentaciji debitirao je kod Stanka Poklepovića na australskoj turneji 1992. godine. Vrhunac je svakako nastup na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. Na pripremama izbornik Miroslav Blažević inzistirao je da on i Elvis Brajković ošišaju kosu, po kojoj je bio prepoznatljiv.
- A zašto to ne tražite od Bobana? - pobunio se Pavličić.
- Kad budeš Boban, nećeš ni ti morati! - u svom stilu odgovorio mu je Ćiro.
Sljedećeg jutra pojavio se obrijan na nulericu. I stao pokraj Igora Pamića. Nastao je opći smijeh.
- Kad već nisam Boban, barem mogu biti Pamić! - poentirao je Dubravko.
Protiv Turske je u prvom kolu ušao u 89. minuti da bi zamijenio Davora Šukera, s Portugalom je dobio kompletnu minutažu. Na tom turniru Vatreni su bili u četvrtfinalu gdje ih je zaustavila Njemačka. U nacionalnom dresu zadržao se do lipnja 1997. i turneje u Japanu. Isticao je da su Josip Skoblar i Mirko Jozić najbolji treneri s kojima je ikad radio.
Strast - paraglajding
Iz reprezentacije su ostala prijateljstva, tako i kumska veza s Robertom Jarnijem kad se oženio 1992. Poput Dubravka i supruga Višnja je iz Velike Gorice, ali trajno su se odlučili za Španjolsku. U Alicanteu je shvatio da nema odgovarajuće praonice automobila te je prvi otvorio automatiziranu. Podosta vremena posvećivao je golemoj strasti - paraglajdingu (skok s padobranom s litice) u kojem je postao doprvak Španjolske, ali najviše dakako djeci. Sinovi Tin (15 godina) i Luka (9) treniraju nogomet, a kći Tea (11) već je dvaput osvojila španjolski masters u tenisu za svoj uzrast. Što sigurno nije lako i predskazuje joj perspektivu.
Nogometni zaljubljenici pamtit će ga kao lakonogog stopera, izvrsnog u skoku i iznošenju lopte, prijatelji po višesatnim partijama bele nakon kojih su poraženi uvijek morali popiti goleme količine vode, i mnogočemu drugom, svi zajedno kao pozitivnu osobu čija je prerana smrt konsternirala Hrvatsku. I značajni dio Španjolske.
Posljednji ispraćaj Dubravka Pavličića bit će u petak u prijepodnevnim satima u Alicanteu, gradu u kojem ga drže nogometnom legendom i koji je izabrao za svoj tihi dom.