Mnogi su pitali za njega. Nema ga u javnosti, izgubio se. Čuli su se glasi da ne živi dobro, da krpa kraj s krajem, da su milijuni odavno isparili. Doista, gdje je taj Veldin Karić? Negdje u Slavonskom Brodu, ali nitko ne zna reći točno gdje je i što radi.
Na mobitel se čovjek ne javlja, pozive ne uzvraća, taj upečatljiv, prepoznatljiv lik i ikona HNL travnjaka nedostupniji je od Obame. I trebala je debela veza da se uopće javi, tek je prijatelj Marko uspio nešto srediti.
- Razgovor za novine? Ha, nisam ja baš... Dobro, ajde, dođite u Brod, vidimo se u kafiću Ivice Olića - rekao je Karić, za kojega smo, između ostalog, čuli i da je ošišao svoju legendarnu frizuru.
Bože, kako ćemo ga prepoznati? Ipak, bilo je lako, skužili smo ga s leđa. Jer “čupa” je još uvijek ista, čovjek doista izgleda isto.
- Što ti je, čovječe, ako me Ćiro nije ošišao, nema šanse da ikad skratim kosu. Znaš, to zahvaljujem njegovoj supruzi. Jednom sam u šetnji Varaždinom naišao na Ćiru i suprugu i on je pita: “Je l’ tako da se mora ošišati, da mu je kosa užasna?” A ona kaže: “Ne, baš mu lijepo stoji, neka je ne šiša”. Ćiri nije bilo drago, ali više nikad mi nije rekao ništa, frizura je preživjela - otkrio je Karić, razgovarajući pomalo s ljudima sa svih okolnih stolova.
I onda je objasnio zašto je tako teško do njega doći, zbog čega izbjegava intervjue, mobitele...
- Ne volim previše pričati za medije, što će mi to? A sve manje odgovaram na nepoznate brojeve, znate kako je, puno je tih koji zovu i traže pomoć. A ja sam odgajan da pomažem svima, jednostavno, narodski sam tip. Sve za društvo, to je najljepše. Ali ne mogu sad baš svima pomoći, ljudi me zovu i ne vide godinama, a onda zovu kad im nešto treba. Ne mogu više...
Ne voli previše pričati o tome što je prošao, nije to prvi put ispričao, ali nije i da za njegovu dramu znaju široke mase. Kad čovjek to čuje, onda mu je jasno zašto Karić danas uživa u “prosjeku”, zašto nije od onih tipova, koje su novac i slava razbahatili.
Sjećamo se da je Stanić pričao da je iz Sarajeva izišao kroz čuveni tunel.
- Da, imao je sreće. Da sam barem ja mogao van kroz tunel. Ja sam bježao po ulicama, sklanjao se iza kanti za smeće, izmicao se snajperistima. Onda su me uhapsili, odveli na Pale. I već su mi presudili, optužili su me da sam špijun, a jedan je mladić u mene uperio pušku. Bio je navijač Želje i ja sam mu pokušavao objasniti tko sam, ali on je rekao da me ne poznaje, da ja nisam taj Karić. Bio sam gotov, slušao sam i gledao kako ljude strijeljaju, ja sam trebao biti sljedeći.
No, kao u filmu, stigla je pomoć u posljednji tren.