Mnoge se stvari u njegovoj karijeri vežu za listopad. Nekoć vrhunski igrač, danas perspektivan trener, u obje varijante posebna sorta karakternosti. Ona koja domaćem nogometu nasušno nedostaje. Dosljednost...
U listopadu 1998. godine, još mamurni od brončanih francuskih šampanjaca, uputili smo se prema Malti. Mjesec prije Vatreni su prizemljeni u Irskoj, zloslutno izgubivši prvu kvalifikacijsku utakmicu za Euro 2000. Dan prije seniora, u La Valletti, uz nekoliko stotina ljudi gledao sam U-21, koja će se osam mjeseci kasnije proslaviti pobjedom u Beogradu protiv SRJ (6:2), a u kojoj su bili Pletikosa, I. Leko, J. Šimić, Vranješ, Šokota, Šerić. Tamo nije bilo aktera ove priče, jer se od La Vallette do kolovoza idućeg godine u Beogradu, izborio za dres A reprezentacije.
Kako je Igor Bišćan odigrao protiv Malte (3:0) nije me čudila odluka Miroslava Blaževića o unapređenju. Do tada Igor je za mene bio mlađi brat Hrvoja Bišćana. Potonji, još jedno dijete Dinama, u dva navrata bio je profesionalcem u Istri, gdje je 1995/96. zaključio karijeru zbog komplicirane ozljede tetive. Hrvoje Bišćan bi danas bio top stoper za HNL. Prije dva desetljeća imao je veliku konkurenciju za elitu, a moj dojam je da mu je i karakter, nesklon podilaženjima i populističkim ponašanjima, čvrst stav i introvertiranost, bio velika “mana” za napredovanje u ovom društvu. Prvi razgovor s Igorom na Malti tog listopada ‘98. odavao je bratski DNK...
Uspravna kralježnica
Od tada sam kontinuirano pratio karijeru mlađeg Bišćana. Bio je predodređen za velike stvari, što je potvrdio skorašnji odlazak u Liverpool. Pet godina je bio poštovan i voljen član Redsa, kudikamo više nego je to zlopamteća javnost u Hrvata doživljavala. Igor Bišćan zarana je bio svoj tip, čvrstih stavova i uspravne kralježnice, kao takav više nego dovoljno da bude medijski i institucionalno antipatičan. Ne, nije bio savršen, naprotiv. Takvih ni nema. No njemu se, zbog dosljednosti stav(ov)a svaki krivi korak naglašavao, a mnoštvo dobrih stvari razvodnilo.
Igrao je u velikom klubu, osvojio i Ligu prvaka, vrlo zahtjevni navijači Redsa su ga iznimno cijenili upravo zbog karakternosti, u što sam se i sam uvjerio na Anfieldu, na utakmici Lige prvaka, protiv Rome. Kad je i kao rezerva otišao na zagrijavanje, s Kopa su počeli skandirati njegovo ime, priredivši mu ovacije jer je “jedan od njih”. U društvu sa Zvonkom Komesom, kondicijskim stručnjakom koji je tada s njim radio u Liverpoolu, a pripada i on kasti neshvaćenih “čudaka” u Hrvatskoj, mogao sam spoznati kako su temeljne odlike doživljene vani, a kako se reflektiraju doma. Gdje je bio i ostao persona non grata. Jer govori istine …
Kao važan igrač Liverpoola nije živio naklonost u reprezentaciji. Ćiro Blažević ga je unovačio i jedini davao pravu šansu. Čak i u utakmici koja mu je presudila na izborničkoj klupi, opet u listopadu, 2000. godine, protiv Škota (1:1). Odlaskom Ćire, za Bišćana je počela vatrena kalvarija. Jozić mu nije vjerovao. Ozlojeđen stalnim sumnjama i općim javnim animozitetom, Bišćan se “zatvorio” na Anfieldu. I prema medijima. Kad se nakon podosta “diplomatskih” napora vratio u krug reprezentacije, 2003. godine, s najavom Otta Barića da će igrati, “pukao” je kad je spoznao da je izigran.
Reagirao je na najgori mogući način, pokupio se iz karantene reprezentacije u Čatežu uoči utakmice s Bugarima. Još jedan Bišćanov listopad. Znao je da će njegov javni stav i autodestruktivni odlazak iz Čateža doživjeti odmazdu, kako HNS-a tako i javnosti. Teško mu je padalo da Vatreni postaju prošlost sa 25 godina, ali je ostao dosljedan svojim uvjerenjima. Njemu su se odnosi oko Vatrenih, u HNS-u i pripadajućim sferama interesa, u medijima, jednostavno smučili. Rekao je to i javno, bez okolišanja, u intervjuu koji smo imali nakon što je (njime) prekinuo višegodišnju šutnju…
Kasnije epizode njegove karijere, u Panathinaikosu, pa povratak u Dinamo gdje je druga era zaključena Čačićevim (jednim od) izbacivanjem iz momčadi, bile su kvalitativno umanjene dimenzije njegove karijere. Gardom je ostao isti, kao i onomad kad se odrekao plaće dok ne ozdravi od teške ozljede gležnja. Doživljeno je to kao “lako njemu kad ima love”, iako su to izuzeci koji potvrđuju pravilo da se imućniji najteže odriču stalnog dotoka prihoda. Gard bez kompromisa potvrdio je i negativno, nerazumnim fizičkim sukobom u centru Zagreba, za što je i odgovarajuće sankcioniran na sudu.
Dosljedan tip
Ovog listopada Igor Bišćan je skrenuo pažnju na sebe kao trener drugoligaša Rudeša. Pune su ga novine kao u počecima karijere. Njegova sudbina, koja osnažuje rejting vrijednosti. Valjda mu je jasno da će, kao i igračkih dana, doći na udar tih istih medija i kao trener. Dakako, ako ostane dosljedan tip. To znači da ne šuti diktaturi laika u nogometu, da ne prihvaća oportunistički sudačke nedosljednosti i bez profesionalnog samopoštovanja samo stremi osiguranju posla. Kao što, nažalost, radi puno njegovih (i zvučnijih) kolega.
On iskazuje stručni talent, što nije čudno jer je bio pravi igrač, u top klubovima i natjecanjima, ima iskustvo kako treba raditi. Ključno je koliko će mu dopustiti da bude trener. Više nije bitno samo za njega, kao kad je bio igrač. Sada o tome ovisi njegova momčad, a nadamo se da će biti utjecajan svojim principijelnim gardom za sve one kolege sklone manje licemjernim, a više stručno-logičnim ponašanjima trenera u Hrvatskoj. Rezultat je jedan dio njegove priče, ali utjecati na jačanje glasa i dostojanstva struke, to kao misija pripada ljudima njegove sorte.