Kažu nam u Dinamu da je veliki junak Dinamove pobjede nad Viktorijom Bruno Petković (24) najveći zabavljač u Maksimiru, sjajna pozitivna osoba koja na neki način okuplja svlačionicu. On pušta glazbu, on kupuje zvučnike kad stari “crknu”, on organizira slavlja kakvo je, recimo, bilo nakon pobjede nad Česima. Petković je jednostavno ljubimac suigrača, čovjek čiji duh jednostavno mora biti voljen.
Njegova dosadašnja karijera na neki način je bila čisto “ludilo”. Prije dolaska u Dinamo, u kolovozu 2018., zabio je 21. studenoga 2016. godine!? Bruno Petković, novi heroj Modrih, rođen je u Metkoviću 1994. godine. Kao dijete je počeo igrati nogomet u Metkoviću, pa prešao u gradskog suparnika Neretvu, odakle kao veliki talent s 12 godina dolazi u Dinamo. O toj epizodi smo već pisali. Iz Maksimira se preselio u Ulicu pjesnika, u juniore Zagreba, a nakon toga u HAŠK. S Peščenice se seli u Siget u Hrvatski dragovoljac...
Najznačajnija utakmica
Kao klinac i mladac promijenio je, dakle, šest klubova. Ali tu tek počinje priča o “ptici selici”. Odlazi u Italiju, u Cataniju. Tamo igra za mladu momčad, a u lipnju 2013. prvi put u karijeri zaigrao je u seniorskom nogometu.
U Cataniji je počela njegova talijanska avantura koja je trajala šest godina i tijekom koje je promijenio čak sedam klubova: Catania, Varese, Reggiana, Entella, Trapani, Verona i Bologna, odakle je ljetos došao na posudbu u Dinamo. Maksimirska junačina i, po svemu sudeći, budući hrvatski reprezentativac ima 24 godine, a igrao je već u 13 klubova! U Dinamu je dobio svoj nogometni “jack pot”, u Maksimiru mu je karijera jednostavno procvjetala, na gotovo nevjerojatan način.
Je li vam ovo protiv Viktorije bila najbolja izvedba karijere?
- Teško je reći je li najbolja u karijeri, ali je svakako najznačajnija. Bez obzira koliko smo se pokušavali isključiti iz te euforije koja je vladala gradom, imali smo u glavi da sudjelujemo u nečem povijesnom, što su mnoge generacije navijača Dinama sanjale. Na kraju smo tu euforiju kanalizirali u pozitivnom smjeru i ostvarili snove. I naše i naših navijača - kaže nam Bruno.
Je li to dovoljno za poziv izbornika Zlatka Dalića?
- To morate pitati izbornika. Nisam ja započeo tu temu i malo mi je teško pričati o tome iz svoje pozicije. Svi mi znamo što znači dres reprezentacije i da je to neki vrh o kojem svaki igrač sanja odmalena. Igram svaku utakmicu s ciljem da dođem na radar izbornika. Je li to dovoljno, vidjet ćemo kada se objavi popis. Ako bude, bit ću najsretniji čovjek na svijetu, ako ne bude, onda ću biti najmotiviraniji čovjek na svijetu da to promijenim.
Vi u sredini, Perišić i Rebić na boku, dobro zvuči, zar ne?
- Svakako dobro zvuči, ali ajmo spustiti loptu na zemlju. Ne očekujete od mene da se sam pozivam ili namećem preko medija. Travnjak mi je jedino mjesto dokazivanja. I klubu, navijačima, izborniku ali i samom sebi.
Bez obzira dobili poziv od Dalića ili ne, kazao je da vas prati, da ste bili izvrsni, to vam mora goditi?
- Svakako godi. Svaka pohvala utječe na sve nas i drago mi je to čuti jer to je znak da sam na pravom putu i da se trud koji smo uložili u ovo isplati.
Mislite li da možete i bolje?
- Mislim da svako od nas može bolje. Sa svakim treningom i utakmicom usvajamo neka nova znanja. Jači smo fizički, ali i na taktičkom planu. A kako raste momčad, tako rastu i pojedinci u njoj. Pa i sami svjedočite koliko su se moji suigrači digli u nekoliko mjeseci, koliko smo moćniji na fizičkom planu, a koliko pametniji i mudriji po taktičkoj disciplini.
Daleko od legende
Kad ste izlazili s terena, prepun Maksimir skandirao je vaše ime? Jeste li to mogli zamisliti prije šest mjeseci?
- Ja nikada nisam imao problem sa samopouzdanjem. Da sam imalo sumnjao kako će moj nogometni put završiti na nekom sporednom kolosijeku, isti tren bih se ostavio nogometa. Vjerovao sam u sebe i ljude koji me okružuju i koji su vjerovali od mene. Ovo skandiranje Maksimira i pohvale samo su znak da smo bili u pravu. Kao čovjek i kao dinamovac mogu reći da nema boljega od skandiranja naših navijača, ali to je ujedno i obaveza da zadržimo isti smjer.
U Dinamo ste došli na mala vrata, a sad ste nakon pola godine postali ljubimac tribina. S obzirom na povijesni rezultat koji je ostvario klub, možete slobodno ući u skupinu legendi? O utakmici s Viktorijom i vašim potezima pisat će se dok je svijeta i vijeka. Kako ste uspjeli?
- Možda je legenda malo preteška riječ. Svjesni smo kako smo postigli rezultat koji se u Zagrebu čekao pola stoljeća, ali kada prolaziš onim hodnikom legendi na putu do svlačionice i vidiš imena i slike, smrzneš se. Nitko u Dinamu nije postao legendom za šest mjeseci, pa neću ni ja. No, da želim ostaviti trag ovdje i ne biti samo prolaznik, to je činjenica.
Sad nam nije jasno kako u Italiji niste bili bolji? Što se tamo događalo?
- Zapravo se ne želim vraćati na ono što je bilo. Puno je tu faktora, ali prošlost se ionako ne može promijeniti pa zašto pričati o njoj. Ajmo se okrenuti ovome što je pred nama. O derbiju s Osijekom u kojem bismo htjeli barem dio podrške koju smo imali u četvrtak ili u odnosu prema dvije utakmice s Benficom koje će biti spektakularne. Italija je dobra škola koja me izgradila kao osobu i kao nogometaša. Valjda je to tako trebalo biti. Nikada ne žalim zbog stvari koje su se dogodile jer su bile s razlogom.
Splet okolnosti
Niste zabili pogodak u Italiji više od 600 dana, o čemu ste tada razmišljali?
- Kada sam potpisao za Dinamo, stalno sam se morao suočiti s tim pitanjem. OK, razumijem i vašu znatiželju i činjenicu da je to puno dana bez pogotka za nekog napadača, ali mislim da sam svojim igrama u Dinamu pokazao kako je to bila slučajnost ili barem splet nesretnih okolnosti. I nešto što me svakako očvrsnulo u mentalnom smislu.
Vaš nogometni put zapravo nije bio normalan, promijenili ste veliki broj klubova kao klinac u Hrvatskoj, pa isto to napravili u Italiji, kako ste podnosili to putešestvije?
- Ideš u nepoznato s nadom da je to baš taj klub koji će biti okidač. I onda nailaziš na neke prepreke pa ih preskačeš, boriš se za svoje mjesto pod suncem. Lako je iz ove pozicije pričati kako je možda bilo bolje ostati u Hrvatskoj i čekati svoju priliku, ali ima i primjera gdje rani odlazak može pozitivno završiti. To je bio put koji smo moja obitelj i ja odabrali i ne žalim ni sekunde zbog toga jer me to izgradilo kao sportaša i čovjeka
Jeste li nakon te slabe epizode u Italiji ikad pomislili da se oprostite od karijere?
- Ne. Već sam vam rekao da nemam problema sa samopouzdanjem. Imao sam čvrstu vjeru da nakon kiše dolazi sunce i to se na koncu pokazalo točnim i ispravnim. Nogomet je ono što volim i ono čime se bavim. Svaki trening i utakmica iznova me oduševe i motiviraju jer sam sretnik koji je spojio posao i ljubav u jednome.
Očito niste tremaš, što je veći izazov, vi ste bolji?
- Kao što je trener pričao uoči utakmice s Plzenom, psihološka priprema je od izuzetne važnosti, možda čak i presudna kod velikih utakmica. Nitko od nas ne može u tjedan dana naučiti igrati nogomet, ali se možemo bolje pripremiti na tom psihološkom planu i to je bilo nešto što je možda i presudilo u našem putu do osmine finala. Nemam tremu, nego iz pritisaka i izazova izvlačim ono najbolje. Pa gdje ćeš bolje nego zabiti gol pred 30 tisuća svojih navijača na Maksimiru?
Vesele usporedbe
Koliko su vam bitne pune tribine i podrška?
- Da si ne lažemo, to je bitno svima. Nije isto igrati pred publikom u atmosferi u kojoj čuješ svaku riječ ili žamor s tribine i igrati u atmosferi u kojoj ne čuješ suigrača do sebe. Nogomet je simbioza navijača i sportaša, i ako obje strane kliknu, onda imaš dobru atmosferu. To je vrlo jednostavno i ne treba raditi znanost oko toga.
Podsjećate na Marka Viduku, jeste li ga gledali?
- Nisam jer sam bio klinac dok je on igrao za Dinamo, ali niste prvi koji ste mi rekli da podsjećam na njega. Čuo sam o toj generaciji da je bila čudo i da su vratili nogomet u Zagreb. S te strane ima dosta sličnosti jer činjenica je kako smo i mi malo pokrenuli ovaj grad. Svakako me vesele usporedbe s takvim klasama poput Viduke.
Kažu pak drugi da ste slični Zlatanu Ibrahimoviću, treći da ste novi Mandžukić… Kome ste na koncu najsličniji?
- Najsličniji sam sebi. I ne patim od tih usporedbi jer vi ste sada nabrojali dvojicu napadača koji su zadnjih godina sigurno u top 10 napadača na svijetu. I kako da se ja uspoređujem s njima? Uzeo bih od svakog nešto, ali imam svoj put. Kamo sreće da bude barem približan njihovom, ali ne opterećujem se time nimalo. Samo spominjanje u istoj rečenici s Mandžom ili Zlatanom godi i veseli, ali svoj put želim izgraditi sam.
Čuli smo priču da ste u jednom trenutku razvoja jako brzo narasli, u kratkom vremenu 20 centimetara? Je li to točno?
- U pubertetu mi se to dogodilo, ali očito je dobro jer svi ističu visinu kao jednu od mojih kvaliteta. To je normalno... Brzo se prilagodiš i nastaviš.
Čujemo od vaših suigrača da ste veliki zabavljač, maksimalno pozitivna osoba. Vi ste organizirali veselicu nakon utakmice?
- Morali smo se malo opustiti pa sam na brzinu našao prostor u kojem smo bili s obiteljima i prijateljima. Drago mi je što me suigrači takvim smatraju jer mislim da je atmosfera ono što nosi ovaj Dinamo. Naravno, kvaliteta je neupitna kao i stručno vodstvo te logistika koju nam klub pruža,l ali ako ti odlaziš na trening da ga samo odradiš, ako te dolazak u Maksimir ne čini sretnim, onda ne možeš napraviti posao. A ja garantiram da svatko od nas s guštom dolazi na treninge i utakmice i jedva čeka da budemo skupa. To se vidi i na travnjaku.
Ima puno priča
Ima li neka priča koju ne znamo o vama?
- Ima puno priča, ali neke stvari želim ostaviti za sebe i svoj neki krug ljudi kojima vjerujem i koji me okružuju. Znam da sam javna osoba i poštujem zanimanje za moj privatni život, ali moram imati neki ispušni ventil koji nalazim upravo s osobama koje sam naveo. Morate pitati njih je l” imaju kakvu priču o meni.
Tko je po vama najbolji centarfor na svijetu?
- Mislim da u svakom trenutku postoji pet-šest imena koja su u vrhu, ovisno o formi u kojoj se nalaze. Nezahvalno je spominjati bilo koga, a i to je stvar nekih osobnih afiniteta. Je l” ti draže neko krilo koje je brzo i ulazi okomito ili si pak pobornik igrača šesnaesterca, voliš li Mandžinu energiju, Zlatanov vic u igri, Messijevu snalažljivost ili Ronaldovu glad za golovima…