Stanko Jurić drugi je put u luksuznom Kempinskom. Zvuči kao da je starosjedilac, premda igra premijernu sezonu za Bijele. Prošle je godine s Hajdukom na pripreme otišao kao “probni igrač iz Dugopolja”, ali 12 mjeseci kasnije ima ugovor s Hajdukom, 16 odigranih utakmica za Bijele s tri pogotka i jednom asistencijom. Koliko je napredovao Jurić u proteklih godinu dana?
- Jako puno, poglavito u taktičkom segmentu. Kod svakog trenera naučiš nešto novo, pa tako i ja stalno napredujem - kazat će Stanko Jurić.
U uvodu smo razgovarali o turskom moru, o kilometrima pješčanih plaža koje se protežu Belekom. Spomenuo je tada Jurić da pretrči po 12 kilometara na utakmici, ali...
Pametnije trčati
- Treba trku pametnije upotrijebiti. Svrsishodnije trčati, da tako kažem.
Kada se okrene natrag, u retrovizoru će prvo vidjeti dva jesenska dvoboja. Prvi je susret sa Steauom u Splitu, a drugi je s Rijekom, također na Poljudu.
- Prva utakmica, s Rumunjima, bila mi je najteža jer je teren bio jako loš. Teško se trčalo. A protiv Rijeke sam se odlično osjećao i odigrao jednu od svojih najboljih utakmica.
Prije nekoliko dana upitali smo Oreščanina nedostaje li ovom Hajduku agresije pa smo sa strane čuli zgodnu upadicu da agresija Hajduka ovisi samo o tome igra li Stanko Jurić.
- Ne znam je li baš tako, ali moj su forte dvoboj-igra, trka i agresivnost. Idem žestoko na loptu, ne štedim ni sebe ni suparnika.
Uporan, rastrčan i agresivan na terenu. Smiren, ali razgovorljiv, elokventan je izvan terena. Imao je težak put do Hajduka, jer premda je Splićanin s Pujanki, do Poljuda je morao preko Dalmatinca, Adriatica i Dugopolja.
- Sigurno je da bih bio još bolji da sam ranije došao, ali nikad ne znaš zašto je tako trebalo biti. Opet sam došao do Hajduka, makar i zaobilaznim putem.
Uporan je Stanko Jurić, odavno smo to saznali. Još jesenas nam je ispričao kako je u srednjoj školi išao svaki dan autobusom u gotovo 20 kilometara udaljeno Dugopolje.
- Nije mi bilo teško, imao sam svoj cilj.
Upornost ga je dovela do toga da se nađe u dvoboju protiv jakog ukrajinskog Šahtara. Prije tri dana Hajduk je svladao ukrajinskog prvaka i taj susret još ne izlazi iz glava navijača. Kakav je doživljaj bio na terenu?
- Imali smo i jučer sastanak, trener je prezadovoljan nama. Ali ne zavaravamo se prijateljskom utakmicom, pravi će pokazatelj biti Osijek.
Međutim, ušli ste u utakmicu kao da igrate protiv primjerice Dugopolja?
- Stalno trener govori, nikoga se ne treba bojati, međutim sve treba poštivati. Vjerujemo u sebe, to je jako bitno.
Igrali ste protiv zvijezda Šahtara, protiv Marlosa, koji nastupa za ukrajinsku reprezentaciju, igra Ligu prvaka. Kakav je osjećaj protiv igrača najviše razine?
- Nisam bio impresioniran. Znao sam koji su to igrači, znam koliko vrijede Taison, Dentinho, Marlos i ostali, ali ne razmišljam o njima na terenu. Kada počne utakmica, mi smo na istom nivou, a prije utakmice su mi isti kao igrači trećeligaša. Međutim, kada završi utakmica, opet svi znamo gdje nam je mjesto.
Vulić me stavio
Nakon samo šest mjeseci u prvoj ekipi Hajduka imao je Jurić i ponuda iz Italije. Spominjali su se SPAL, Bologna...
- Ne iznenađuju me ponude, zato igram. Ali fokusiran sam samo na Hajduk. Konkretno? Piše se, priča, ali meni je lijepo u Hajduku.
Najbolja mu je pozicija zadnji vezni. Šestica, kako to treneri vole reći.
- U utakmici s Rijekom stavio me Vulić na moju poziciju, na šesticu. Mogu igrati prednjeg veznog, znao sam to i kod Oreščanin igrati u Hajduku B. Ali šestica je ipak moja najbolja pozicija.
Hajdukov presretač u sredini. A nekoć je imao Ronalda kao idola. Ne onog brazilskog, kao mnogi, nego portugalskog.
- Ronaldo me fascinirao upornošću i željom za radom. I ja sam takav luđak. Radni luđak. Prvi dolazim na trening, a zadnji odlazim. Ponekad pretjerujem u toj želji, ali valjda će se s godinama sve izbalansirati.
Kakva su očekivanja na proljeće? Konkurencija je jaka u sredini...
- U veznom su redu slatke brige za trenera jer je konkurencija baš velika i žestoka. Osobno? Na šestici je najveći konkurent Nejašmić, ali konkurencija uvijek diže svakog igrača. Igrao sam već s Nejašmićem u B momčadi Hajduka, dobro se poznajemo. Ali vjerujem u sebe, vjerujem da ću igrati na proljeće. Zašto? Svaki me trener na početku ne doživljava, ali onda s vremenom vidi da mu treba moj profil igrača s tom velikom količinom trke u sredini terena.
Statistički je Jurić odličan, uz Saida je jedini igrač Bijelih koji je postigao zgoditke u sva tri natjecanja.
- Ne gledam puno te podatke, zanima me samo moj osjećaj. Kada osjetim da napredujem, onda znam da sam na pravom putu.
Brat u Adriaticu
Najbolji mu je prijatelj u momčadi Domagoj Bradarić.
- Mlađi je od mene, ali najbolje se slažemo, najviše možemo trčati i jedan drugoga vučemo. Izvlačimo maksimum na treningu i kasnije puno razgovaramo o nogometu.
Danas zadnji vezni, nekoć all-round-igrač. U budućnosti bi njegov mlađi brat Antonio mogao biti špica. Ako već nije Stanko.
- Puno je mlađi od mene, ima samo osam godina, ali krenuo je mojim stopama, igra u Adriaticu kod trenera Roka Španjića. Napadač je pa ćemo vidjeti gdje će završiti.
Ako ništa drugo, imat će mu tko dati savjet. Stanko Jurić, Hajdukov presretač iz sredine terena.