Kinezi, Turci, Arapi, Englezi, Rusi, Ameri... ubacite ovdje koga god još želite i dobit ćete pravi “melting pot” velikih ulagača s vizijom, koji su stizali u HNL s velikim namjerama pretvaranja naših klubova u moderna privatna društva, iza kojih će nestati hrđa i vonj, a zablistati zlatni vodoskoci blagotvorne i prosperitetne budućnosti...
U načelu, priča ne zvuči loše. Nogomet i novac vole se tajno, a u toj slatkastoj zaljubljenoj kombinaciji, Hrvatska se doista čini(la) kao idealni “ulaz” za mnoge investitore. Uz nekoliko milijuna nečega, mogao si izbrisati dugove i doći do većinskog vlasništva, a onda se kao neki moderni Alija S. spustiti i bjesomučno kopati rudu talenta, koji je, fala Bogu, barem ovdje oduvijek bio nepresušan, poput vode. No ne poput Alije za druge, altruistično, već isključivo za sebe... I stalno, bez zastajkivanja jasnog procesa, na godišnjoj bazi stvoriti jednog ili dva igrača, plasirati ih na tržište, koje je nikad otvorenije ulaskom Hrvatske u EU, te se vratiti i sve krenuti ispočetka. Usto, sigurno bi se, jer Hrvati i njihovi političari silno vole investitore, otvorila još neka mogućnost sekundarnog “core-biznisa”, poput građevine, turizma, i inih lukrativnih fela koje u “suradnji s lokalnom samoupravom” samo čekaju novac da oplode čudesne strateške projekte...
Nogomet vani, konačno, funkcionira po tom modelu, izuzev Nijemaca, koji su našli neki drugi i, pokazuje se, sofisticiraniji način poslovanja kojim pritom ne slabi njihovu poziciju na karti moći europskog nogometa. Kako rezultatski, tako i financijski... U Hrvatskoj su, međutim, naučili smo lekciju, investitori, uz čast iznimkama, tek “investitori”, wannabe učenici Franka Abagnalea, svjetski poznatog prodavatelja magle, koji je na račun prevara u džep spremio preko 2,5 milijuna dolara.
U Puli će se “rado” sjetiti, recimo, Ščeglova, koji je u Istri više gledao gola nego travnata zemljišta, ili, pak, Michaela Glovera, koji je obećao i Europu i trening-kamp, a iza sebe ostavljao trag spaljene zemlje, koju sad pokušava spasiti baskijski koncern, čiji prvotni potezi u Rudešu i nisu baš ostavljali zavidnu impresioniranost. Dapače...
Nisu u cijeloj priči krivi samo investitori. Dapače. Posve je jasno da HNL neće zanimati kakvog odbjeglog oligarha, ili šeika koji na potplatu ima zalijepljen trag petrodolara, odnosno mecene koji će eto altruistično odlučiti za neki naš klub i učiniti ga prosperitetnim. Investitori, jasno, traže svoj interes. No on se, ako baš nije klasično “pranje love”, i nazire kroz upravljanje talentima i njihovu daljnju prodaju, kao i činjenici da se kroz ovakvu ligu vrlo lako može doći do pozicije s koje možete pucati i na neko europsko natjecanje. Problem su i većinski vlasnici, mahom gradovi, koje zanima “što tu ima za njih”, nejasni koncept raspodjele vlasništva, spora birokracija, komplicirani pravni okviri, kao i silno trom pravosudni sustav. Konačno, i način privređivanja, jer izuzev transfera, sve se druge prihodne stavke stavljaju pod egidu “crkavica”...
Da nihilizmu ne dopusti potpuni trijumf, pobrinuli su se u hrvatskom slučaju Rijeka i Osijek, čija je privatizacija doista spasila klubove, i podigla im vrijednost. No, dok u Osijeku tek niče i stadion, a buja ambicija, Mišković odlaskom Volpija (zbog Panama papersa, ali i slučaja Kantrida) već dulje vrijeme traži nekoga tko bi bio zainteresiran za kupovinu kluba, koji je u današnjoj perspektivi, vrijedan i važan. No traženje investicija i vrsta prihoda, očito, samo je za ljude koji funkcioniraju po onoj: “Novac? Novac nije problem...”
Mišković, dakle, traži ili partnera ili novog vlasnika, Osijek je u ofenzivi, Istra se pod Baskima nada da je treći investitor “treća sreća”, dok je Hajduk posebna priča, jer je pretvorbom i dalje u rukama Grada i Udruge Naš Hajduk, što je zasad u hrvatskom nogometu pionir-projekt, kojeg mnogi žele ocrniti, dok se oni drugi uzdaju da će zasjati poput sličnih europskih primjera, mahom iz Njemačke i Portugala.
Neki niti ne razmišljaju o pretvorbi, poput Varaždina, Lokomotive ili Slaven Belupa, u kojem, jasno, postoje dva velika ulagača (Podravka i Belupo), pa u tom okruženju to nije niti potrebno, dok u Dinamu već dugo, barem tako kažu, sporadično očijukaju s velikim igračima koji su spremni i samo što nisu, no i dalje ih nema.
Oni posljednji su, barem zasad, Gorica i Inter, koji za početak kani prekopirati gorički recept uspješnosti. Ime ljudi koji ulaze u klub Zaprešićani još taje, iako se svi upućeni klade da iza svega stoji menadžerska agencija. Goričani su, pak, s litavskim investitorima potpisali ugovor o ulaganju, koji je u prvo ime operative gurnuo Nikoličiusa Mindaugasa, koji ispred litavskih ulagača radi sjajan posao za klub, ali i za sebe, s obzirom na to da, jasno, Litavci uzimaju određeni postotak jasno definiranog profita. I imaju “pole position” za eventualni ulaz u okvir privatizacije.
Uglavnom, konačne istine nema. Tek hrpa neostvarenih želja, praznih obećanja i gdjekoja “lijepa priča”. Barem zasad.