Luka Bonačić (64) danas je debitirao na klupi Varaždina u domaćoj utakmici s Istrom 1961. Vratio se splitski stručnjak u Hrvatsku nakon duljeg izbivanja i brojnih angažmana na Bliskom istoku, a u velikom razgovoru za naš list uvjerio nas je da je ostao isti kao i prije 20-ak godina; bez dlake na jeziku, bez kompromisa kad je u pitanju njegov trenerski posao.
Kao igrač nastupao je za Hajduk, Šibenik, Grasshopper, Maribor, Bochum, Malagu i Melbourne Croatiju, a u trenerskoj karijeri mijenjao je klubove u čak 34 navrata. Dvaput je bio u Hajduku, s Varteksom je skoro odnio naslov ispred Croatije, ali je ipak najviše vremena proveo u Iranu. Posljednji put je Bonačić u HNL-u bio 2012. godine.
Na kakvu ligu i kakav nogomet je naišao sedam godina kasnije?
- Nisam previše pratio, ali mislim da je napravljen veliki napredak, pogotovo što se tiče objektivnosti u suđenju, i drugih stvari koje su prije nedostajale. Mediji pokrivaju, utakmice se izravno prenose, a liga je velik i dobar poligon za mlade igrače, što se pokazalo dobro za hrvatski nogomet. S druge strane, nedostaje grupa iskusnih igrača od 27 do 29 godina da bi i navijači bili zadovoljniji kvalitetnijim nogometom. No, Hrvatska je doprvak svijeta, mladi treneri izlaze van, mladi se igrači prodaju, ne treba ništa više očekivati. Napravljen je veliki korak od mog posljednjeg sudjelovanja u HNL-u - rekao je Luka Bonačić.
Razgovarali smo u kultnom kafiću Kontra na varaždinskom stadionu, za susjednim stolom u dobrom raspoloženju aktualna zbivanja komentirali su Branko i Zlatko Ivanković, Stjepan Cvek i Dražen Vitez. Što je Bonačića privuklo u Varaždin?
- Ja sam kao pomorac, putujem, idem... Jedan poziv bio je dovoljan, a ovdje sam prije dvadesetak godina stekao dosta prijatelja. Mogu reći da se ovdje možda i najbolje osjećam, iako sam prošao dosta sredina. Ne radi se tu o pitanju novca, jer bih u suprotnom otišao “doli” i čekao, kao i ovih zadnjih 15 godina vani. Materijalna strana meni nikad nije bila primarna, jer moj habitus je taj da idem, da radim. A šta ću, stat’ kući, peći kokice i gledati televiziju? Ne, to nije moj temperament, nije moj stil, način života. I normalno, izazov, ali samo prema sebi, da si pokušam ponovno dokazati da se nešto može napraviti, da se nešto može pomaknuti. Mislim da ovdje u Varaždinu postoji grupa mladih igrača koji su potencijal, a sad ću ja to svoje iskustvo pokušati pretočiti u njihov razvoj. Najvažnije je da je izazov...
Luka Bonačić
Kako ste doživjeli momčad u ovom kratkom razdoblju otkako ste je preuzeli? Ima li moć i kvalitetu za mirnu prvoligašku plovidbu?
- Gledao sam ih na TV-u, a uživo protiv Dinama, Bez daljnjega, ovo je momčad koja ima jednu perspektivu, koja ima par kvalitetnih pojedinaca koji danas-sutra mogu čak i doći u A reprezentaciju. Mi se moramo koncentrirati na ove klubove koji su nam bodovno blizu, i moramo zauzeti poziciju koja i u sljedećoj sezoni može osigurati prvoligaški status. Dakle, tu su Slaven Belupo, Istra, Inter i mi. Vrijeme će pokazati hoće li se netko od nas dignuti i otići prema gore.
Uzmi ili ostavi
U Hrvatskoj dosta često uprave mijenjaju trenere. Kako gledate na to da su treneri potrošna roba?
- Trenerski posao je avantura. To je prije bilo u pozitivnom smislu, a sad je došlo u negativnom. Znate, uvijek se kaže “lakše je promijeniti trenera nego momčad”, a imate jedan primjer iz Pariza gdje jedan govori: “Gosti mi ne dolaze, a nabavio sam nove zavjese, nove krevete, novu muziku, promijenio sam šestog voditelja.” A onaj drugi, uspješan, njemu kaže: “Promijeni djevojke.” Znači, nekad ovisi i o samim igračima. Mi treneri bili smo podcijenjena vrsta koju nitko nije priznavao, ali krenula je i Italija, Engleska. Mislim ipak da je danas dosta velika uloga društvenih mreža, gdje se to stalno forsira. Gledajte, nećete vi promijeniti Ronalda kojeg prati 40 milijuna ljudi. A on može i šetati. Imate i slučaj vratara Kepe iz Chelseaja, koji nije htio izaći kad ga je trener želio zamijeniti. I što mu je mogao Sarri? A Abramovič će njega odmah udariti nogom jer je Kepu platio 80 milijuna. Ja sam 2003. otišao u Aziju, bio sam u Iranu, Dubaiju, u Kataru u zadnje vrijeme. To vam je dolje tako, pobijedite utakmicu i mislite da idete na večeru, a oni kažu: “Dođi sutra, evo ti otkaz.” Pa vidjeli ste što se dogodilo Branku Ivankoviću, koji se tamo etablirao, pogotovo s Persepolisom. Uzmi ili ostavi, to je jednostavno tako.
Je li vas iznenadio otkaz Perkoviću?
- Nikad vas ništa ne može iznenaditi u ovom poslu. Netko će reći da je sedam bodova malo, ali ja mislim da je Borimir dobro radio. Možda kroz moje ime i lik traže jednu autoritarniju, jaču osobu, kako bi mlade igrače usmjerili na pravi put. Prijašnji trener je u nekim stvarima možda neiskusniji, a osobno Boru poznajem, bio mi je igrač, pravi igrač, baš takav mi sad nedostaje. Ja mu želim da uspije, ono što se kaže, da bude prvak svijeta.
Jeste li se možda čuli s izbornikom Zlatkom Dalićem, je li vam udijelio pokoji savjet, jer ipak je i on angažiran oko projekta NK Varaždina?
- Zlatko ovdje živi, dođe, posjeti. On je isto bio moj igrač, ali ne bih želio da ljudi to povezuju. Popričamo, nije naodmet da ga nešto priupitam. Taj klub je njega promovirao kao igrača i trenera, normalno je da i on želi da se nešto pomakne, da bude bolje.
Luka Bonačić
Dinamo već dugo dominira ligom, je li to dobro za hrvatski nogomet?
- Oni su to zaslužili, što god tko mislio. Kad malo uđete iza pozornice, onda vidite da imaju najbolji skauting, najviše novca, kupuju najbolje igrače. Je, prednost je što su u srcu Hrvatske, u Zagrebu, gdje su im bliži sponzori. Znate, tko je bliže oltaru, bolje misu čuje, ali nema se tko što ljutiti. Mislim da je Bjelica dodatno podigao vrijednost momčadi, i oni danas moraju biti jedan motiv drugima, kao što je hrvatska reprezentacija ostalim balkanskim zemljama. Osijek, Hajduk i Rijeka moraju imati motiv da sruše Dinamo, služeći se pritom svim sredstvima koja su dopuštena u nogometu, i nema tu puno filozofiranja.
Mislite li da Dinamo može proći skupinu Lige prvaka?
- Manchester City odskače, a ostali su svi tu negdje, u egalu, iako je Šahtar možda malo iskusniji. Da se ne opeku u Dinamu, jer vidim da malo lete. Savjetovao bih im da se malo spuste, i da se više koncentriraju i obrate pažnju na trenera jer vjerujem da će ih on dobro usmjeriti. Dajem Šahtaru možda malo veći postotak zbog stalnih nastupa u Ligi prvaka, čak su sa Srnom svojedobno osvojili Europsku ligu. Oni imaju blagu prednost u odnosu na Atalantu i Dinamo, ali je Dinamo i prošle sezone i s Benficom pokazao da se može ravnopravno nositi s takvim klubovima.
Kako gledate na aktualnu situaciju u Hajduku?
- Ne bih to previše komentirao. Prvi su, kao njihov bivši igrač i trener volio bih da zadrže tu poziciju. Nemam neki kontakt, pogotovo od pred dvije godine, kad su napravili to što su napravili, kao da ne postoji nijedan trener iz Dalmacije... Prekinuo sam aktivno praćenje, nemam nekih velikih spoznaja o tome što i kako. Ako je udruga Naš Hajduk glavna, neka vode, neka rade i odgovaraju. Nakon dugo vremena su prvi, neka nastoje u tome ustrajati. S vremenom se to izgubi, znate. Čovjek je sa ženom 30 godina, pa se rastanu. Može se reći da je Hajduk bio jedna lijepa žena s kojom sam se rastao.
Jeste li mogli dati više Hajduku?
- Pa, ne bih rekao. Kad sam prvi put došao, poslije Varteksa, kad sam bio u najvećoj snazi i kad sam imao zamah, kad smo krenuli u prvenstvo s osam bodova ispred Dinama, onda su oni počeli izmišljati, Bog nek’ im oprosti grijehe, da bi oni drugačije. I to vam je uvik tako doli. Znate kako ide ona Grašina pjesma “Čudni ljudi žive tu, sve što vole razapnu”. To je mentalitet koji nitko ne može razumjeti. I ja sam dio tog mentaliteta, ne govorim da sam ja bolji, nego čak i još gori. Ali to svi platimo na kraju. I oni, s tim stalnim pretumbavanjima. Ali ajde, nadam se da su sad na pisti, i sad se trebaju dignuti. Najteže je dignuti avion. Kad ga vi dignete, avion sam leti. A hoće li ga ova sad garnitura uspjeti podići, to ćemo vidjeti. Ja im to od srca želim, ali teško je dignuti avion. Moja je obveza izaći ususret medijima, zato sad i s vama razgovaram, ali primaran mi je sada Varaždin. A u Hrvatskoj više-manje svi sve znamo. Imamo četiri milijuna izbornika, i neka, bolje da ih ima više, da se možemo “svađati”...
Luka Bonačić
Biste li danas-sutra prihvatili poziv s Poljuda?
- Ne, rekao sam da ulazim u luku i moram misliti na kraj. To je biološki, kao što sam bio najmlađi kad sam u ratno vrijeme vodio Dubrovnik i Pazinku, tako sam sad najstariji. To vrijeme kao da je proletjelo, kao da je bio neki san. Ali osjećam da još mogu, želim i hoću raditi ovaj posao.
Na oštrici noža
Bili ste i trener Zagreba, kako gledate na kalvariju kroz koju Zagreb danas prolazi?
- On (Dražen Medić, op. a.) je vjerojatno mislio da može. Ja ga razumijem, jer svatko ima pravo misliti da je najbolji i najljepši. Ali za poteze treba snositi i odgovornost. Šteta za jedan klub koji je bio treći, četvrti u Hrvatskoj s izvanrednim uvjetima, da je sad došao u Četvrtu ligu. Proveo sam tamo tri mjeseca, bilo je sve korektno. Mogu samo reći da je šteta što Zagreba više nema u Prvoj ligi.
Kako biste samog sebe opisali kao osobu i kao trenera?
- Mislim da sam kao osoba solo igrač. U poslu sam dosta zahtjevan, konfliktan, uvijek živim na oštrici noža. Iritira me ravnodušnost. Netko ne voli ovakav stil ponašanja, ali to je u meni. Pazite, u sportu nema demokracije, to vam je kao u policiji ili vojsci. Ako vi dopustite demokraciju, onda svatko vuče na svoju stranu. A kad dođe slabiji rezultat, tko mora ići? Trener! Znači, dok sam ja tu trener, bit će po mom, što se tiče sportskog dijela. Za igrače i sastav ja odgovaram, nije me briga hoće li imati žute ili plave dresove, hoće li ići u hotel, što će jesti. Ali što se tiče sportske strane, tu nikad nisam dopustio da mi netko ulazi. Bilo je nekih stvari, pogotovo sad pri kraju, gdje sam iz crno-bijelog malo prelazio na sivo, ali opet bi to ispalo krivo. Kad god sam imao neko svoje uvjerenje, princip, onda bi to izašlo na dobro. Na kraju, svi smo ljudi, svi radimo neke pogreške i ne mislim da sam najpametniji. Da mi se sad vratiti 20 godina unatrag, imao bih puno više toga kvalitetnijeg pokazati, jer sam to dobio kroz iskustvo. I treba učiti, od običnih ljudi, običnih trenera. U Iranu sam ispao iz Kupa od četvrtoligaša, od čovjeka koji ima 80 godina. Smeta mi kad se od trenera počnu raditi zvijezde. Mislim da to treba pustiti igračima, jer su oni ti koji odlučuju. Igrači su glavni, a ne mi treneri.
Uvijek ste u našoj javnosti bili doživljavani kao pravednik, kao pozitivan emotivac. Godine vas očito nisu omekšale u tom smislu?
- Postoje neki principi koje ne možete pregaziti. Nisam ni ja uvijek bio u pravu, i ja sam učio. Ali, nažalost, nogomet danas svatko ima pravo komentirati. Evo, i Zvone Boban je izjavio da mu je došlo tisuće menadžera u ovom prijelaznom roku, koji su mu pričali o nogometu. OK, svatko ima pravo nešto reći, ali kad se izlazi u javni prostor, onda ipak treba baratati činjenicama. No, možda je nogomet zbog svega toga i najpopularniji sport na svijetu, jer nekad je dva i dva tri, a nekad je pet.
Označava li možda angažman u Varaždinu kraj vašeg nomadskog trenerskog puta?
- Uvijek sam opčinjen radom, no nekad izgubite aromu i miris posla, pogotovo ja koji sam uvijek tražio neku dlaku u jajetu. Uvijek sam bio siguran da ću od ružnog pačeta napraviti labuda, ali puno puta se dogodilo i da sam žabu pretvorio u još goru stvar. S godinama dođe iskustvo, ali se gubi taj elan. S druge strane, mudriji si. Kineska poslovica kaže “sijeda kosa, to je kruna mudrosti”. No, mislim da sam ja još daleko od trenerske mirovine. Nikad ne reci nikad!
A kako zamišljate život nakon nogometa?
- Uvijek će biti Marjan, unuci, psi i neke stvari poput posjeta prijateljima, koje imam posvuda. Neću biti doma u kućnom ogrtaču i u krevetu, nisam takav. Čovjek sam koji stalno nešto istražuje, ide, putuje, gleda. Ne moram više biti u prvom redu, ne moram više biti objekt, mogu biti i subjekt, promatrati. Iskreno, ne mogu još to ni definirati, jer još uvijek mi mozak funkcionira kao kad sam počinjao, kad sam imao 30 godina. Ali onda stanem ispred ogledala i kažem “stani malo”, potegnem ručnu, jer priroda radi svoje. Najvažnije je da dosad nisam imao nikakvih problema sa zdravljem.
‘Ajde, učini to, majstore
Dok ste radili u Koprivnici, opuštali ste se uz stihove Pabla Nerude. Imate li i danas slične ispušne ventile?
- Vi i danas morate mjesečno pročitati dvije knjige, i pratiti tisak da znate što se događa. Koliko mogu, zadovoljavam te neke svoje strasti, ali sve manje, jer je obveza sve više.
Promijenili ste dosta klubova u karijeri, kako to objašnjavate?
- Puno puta sam otišao nakon 20 dana ili mjesec dana. Recimo, dođem u sredinu koja ne voli raditi, a ja nisam taj tip koji će za neku plaću ostati da me maltretiraju. I onda odem. Možda i to nije bio rezon, ali što je, tu je. Ja sam se po tri puta vraćao u isti klub, znači da imam jednu kvalitetu ako me ljudi opet zovu. No, kad mi intuicija kaže da neće biti dobro, onda se ne želim maltretirati. Kad sam prvi put bio ovdje u Varaždinu, govorili su “on je lud, hoće ovo, hoće ono, hoće svašta”. A ja trajem više od 30 godina. I ako hoću, bit ću još 10. Ako je mogao Ćiro još 20, mogu ja još 10. Dobro, on je ipak trener svih trenera... Danas sam premazan svim bojama, u pozitivnom smislu. Jesu li pametniji ovi u Realu ili drugim velikim klubovima? Ali oni imaju mašineriju, imaju igrače, imaju sve. Jednostavno, takav sam. Tko me želi, simpatizirat će me, drugi će me opsovati. To je sloboda, a ja sam takav kakav sam.
U ovih 30-ak godina tehnologija je iznimno napredovala te je nogomet bez nje nezamisliv. Je li i vas to na neki način promijenilo?
- Kad idem s treninga u svlačionicu, već su mi dva analitičara izvadili tko je što pogriješio. Tehnologija je razvodnila kvalitetu što se tiče samih trenera. Prije ste trebali imati izraženo zapažanje, danas sve dobijete na dlanu. Ja ću vam reći da igrači danas ne trče ništa više nego prije, jedino što je malo jača brzinska izdržljivost. Dakako, drugačiji su i tereni, oprema. Lopte, kopačke. Sve je to ubrzalo igru i ona je puno atraktivnija za publiku. S druge strane, izgubilo se na kvaliteti jer se nema vremena. Nema trenera, učitelja u omladinskim školama, sve su to momci koji gledaju preko ograde kad će oni doći na red za klupu prve momčadi. No, ipak trebaju postojati i treneri učitelji koji će stvoriti automatizme. Još malo, za koju godinu, svatko će moći biti i trener, jer će dobiti sve podatke na računalu. E sad, hoće li oni to prepoznati, kao što puno njih ne prepoznaje, a rade u ligama Petice. Meni je smiješno kad počnu pričati “prva trećina, druga, treća”. Pa nije to hokej, ovo je nogomet. Tranzicija, što je tranzicija? Mi kažemo kontranapad. Pa pick’n’roll, dosta se toga mistificira... Prije se posjed nazivao igra bez cilja. Lako je pričati, ali ‘ajde napravi to, majstore. Uvijek u nogometu imate za i protiv. S jedne strane je nešto dobro, s druge je loše. Da bi se to riješilo, Guardiola izvadi milijardu pa kupi, drugi izvadi 800 milijuna pa kupi. Imate danas puno momčadi gdje kvaliteta igrača vuče i trenera, i klub, i marketing.