Bio je 1. ožujka 2006. godine, na St. Jakob-Parku u Baselu kada su se prvi put sučelili. Kad su u pitanju reprezentacije, nije bilo drugog nastavka nadmetanja dvaju talenata, sve do ovog koji će uslijediti idućeg četvrtka u Rusiji. No, poznaju se predobro jer su šest godina akteri najglamuroznijeg svjetskog klupskog derbija, El Clasica. Zanimljivo je to pogotovo u eri našeg Luke Modrića. U Baselu mu je Zlatko Kranjčar omogućio reprezentativni debi protiv Argentine i sjajan osjećaj pobjede 3:2.
Tada Leo Messi još nije bio ovaj Leo Messi, vjerojatno najbolji nogometaš u povijesti. Drugi veliki debi opet protiv Messija, imao je Modrić s Realom, 28. kolovoza 2012. godine. U uzvratu španjolskog Superkupa hrvatski genijalac nogometa dobio je sedam minuta od Josea Mourinha da bi se predstavio publici Bernabeua i uzeo prvi trofej. Od toga dana navijački svijet velikog Reala zaljubio se u Modrićev nogomet i do danas, pokraj Ronalda, Ramosa i svih drugih, nema većeg ljubimca Bernabeua…
Zanimljiva je i činjenica da je u obje debitantske partije, dviju najvećih momčadi kojima je član, Modrić pobijedio (3:2, 2:1), ali je Leo Messi u obje utakmice ostavio pečat. Za Argentinu strijelac i asistent, za Barcelonu strijelac. Priča o pečatima neponovljivog argentinskog čarobnjaka…
Dvanaest godina kasnije, poslije 107 (Modrić), odnosno 125 (Messi) reprezentativnih utakmica, karijera ova dva igrača, svakog u svojoj dimenziji, ima okvire fantastičnosti. Argentinac je, ponavljamo, nogometni planet za sebe. U jalovim, koliko subjektivnim raspravama tko je najbolji nogometaš u povijesti, svi pretendenti, od Pelea preko Di Stefana, Maradone, Cruyffa do brazilskog Ronalda, iznova su u usporedbi s njime. Iako, svaka priča o “naj” počinje i završava zapravo sa sunarodnjakom mu Maradonom…
Messi je, naravno, posebniji dijelom i zato što je suvremenik, te u vremenima globalnog. ali i uvjerljivo najzahtjevnijeg nogometa, osvaja kolektivno i individualno trofeje kao na tekućoj vrpci. Njegove performanse na terenu traju u svom, drugima nedohvatljivom maksimumu kontinuirano već desetak godina. Čak 32 momčadska trofeja (9 liga, 7 Kupova, 4 Lige prvaka, 6 španjolskih i 3 europska Superkupa, 3 Svjetska kupa), uz nevjerojatan 101 osobni naslov (5 Zlatnih lopti!). Čak 30 osvojio ih je od one večeri u Baselu…
Fokusirani na fer igru
Luka Modrić je skoro dvije godine stariji, dva centimetra viši (172-170) i imao je, simbolično rečeno, barem dva puta teži put do globalne afirmacije. Modrić ne pripada, kao ni itko drugi, Messijevoj jedinstvenoj nogometnoj klasi. No, hrvatski nogometni genijalac definitivno je odmah do te, neuhvatljive, razine kvalitete. Do debija u Baselu Modrić se morao žestoko tući za pozicije u domaćem nogometu.
Dinabmo ga jest doveo iz Zadra kao velikog talenta, ali u dva navrata su ga očito smatrali nedoraslim za postavu Modri, šaljući ga prvo u Mostar potom u Zaprešić na kaljenje. Koliko god teško, pogotovo u BiH ligi, Modriću su te posudbe zlata vrijedan temelj. Treći dolazak u Dinamo bio je definitivan iskorak, jer sve je potom krenulo u (ne)slućene visine. Reprezentacija 2006., Tottenham 2008., Real 2012. i 12 godina kontinuiranog uzlaznog trenda dovelo je Modrića do statusa najboljeg veznog igrača u svijetu.
U 20 osvojenih trofeja, 30-ak individualnih naslova, strše 4 Lige prvaka (kao Messi) i pogotovo podatak o tri uzastopna euronaslova, u konkurenciji gdje nitko do sada nije imao niti dva. Modrić je, po sudu struke i analitičara, a pogotovo onih iz Madrida, jedan od najzaslužnijih igrača nove zlatne ere Reala. I ne samo to, upravo madridski svjedoci povijesti ovog kluba, koja je fantastična, smatraju da je Modrić ponajbolji vezist svih Realovih doba...
Messi i Modrić, različitosti, ali i sličnosti. Niskog težišta, fokusirani na nadigravanje i fer igre. Obožavani od klupskih navijača, ali i respektirani kod konkurentskih. Ako je logično očekivati da bi realovci itekako pristali da njihov dres odjene najjači igrač, svakako je za Modrića fantastično priznanje da su u stalnim anketama navijači Barcelone poželjeli samo njega za pojačanje!
Ojačani animoziteti
Dvije veličine slično su introvertirani ljudi, neskloni glamuru medija i javnoj komunikaciji. No, ako ćemo raščlanjivati njihovu zbilju, onda su im upravo reprezentativne zbilje najbliža sličnost. Od 2006. godine i Basela, kako Argentina tako i Hrvatska nisu ostvarivale velika očekivanja svojih navijača.
Messiju su natovarili terete nacionalne opsesije svjetskim naslovom, koji nedostaje od Maradonine “Božje ruke” 1986. godine. Sve što je napravio u karijeri, a nitko nije kao on, Argentincima nije dovoljno da ga obožavaju. Niti da ga stavljaju u istu rečenicu s Maradonom, jer iako ovaj nije osvojio ni približno trofeja kao Messi, za Argentince je bog jer im je donio titulu prije 32 godine. Messii je prije četiri godine bio na korak od rješavanja svih tih tereta, no izgubljeno finale s Nijemcima u Brazilu samo je ojačalo animozitet koji se prema njemu osjeća. Onaj u kojem se njegova muku s reprezentacijom prevodi kao neuspjeh elitista, koji nikad neće biti kao čovjek iz naroda, odnosno Maradona.
Hrvatska nije Argentina, što naravno ne koči mnoge populiste da govore kako je ona sposobna biti prvakom svijeta. No, za Hrvatsku bi ponavljanje bronce iz ‘98. bilo ravno svim naslovima.
Otkako je Luka Modrić postao naš “mali veliki genijalac”, a pogotovo otkako je s Realom ostvario globalne iskorake, tretiran je mesijom koji treba to potvrditi reprezentativnim odličjem. Kao i Messi, tako i Modrić živi dvije oprečne stvarnosti. Iz godine u godinu obožavan je u klubu, odnosno inozemstvu, a stalno osporavan u domovini. Pogotovo kada su, i to obojica, ušli u probleme sa sudovima (porezi i procesi…), pa su tereti na njihovim leđima postali još žešći.
Luka Modrić i Leo Messi, dvije LM klase svojih okvira, zapravo ispadaju u domovini simbolički zarobljenici vlastite igračke veličine. Zato jer su veliki igrači žive u zlatnom kavezu velikih očekivanja i posljedično neispunjenih očekivanja, te su vječno pokriće slabostima drugih i alibi svih zabluda okruženja. Upravo Messi svojom neograničenom igračkom veličinom pokazuje u Argentini kako nitko ne može sam. Nije mogao ni Maradona, koji je, ako ništa drugo, imao pomoć Božje ruke. Dva kapetana će u četvrtak stisnuti jedan drugom ruku i povesti momčadi u još jedno nadanje kako bi ovo mogla biti “ta” godina.
Stalna opterećenja
Hoće li, vidjet ćemo, ali kako god završilo, uskoro će se s nostalgijom pričati o velebnom talentu, i užitku, kojim su ta dva velikana častili nogometni svijet. U njihovim crno-bijelim stvarnostima, netko je stalno uživao taj nogomet u Madridu i Barceloni, a netko se stalno opterećivao povijesnim očekivanjima. Ironija je sudbine da jedan gol (Turska u Austriji, ili Njemačka u Brazilu) dijeli tu granicu obožavanja i animoziteta…