Nedavno je Ivan Leko (41) primio nagradu za trenera godine u Belgiji. Veliko je to priznanje, možda i najveće koje su hrvatski treneri u novije vrijeme uopće dobivali u europskim ligama, ali Ivan ga je proslavio tiho, bez imamo medijske pompe, posebno u hrvatskim okvirima. I kao igrač je bio takav, nesklon javnim istupima i velikim riječima, potpuno posvećen radu na travnjaku. Međutim, ostaje žal što mi u Hrvatskoj često premalo držimo do takvih ljudi pa su Lekini uspjesi u Belgiji - a napravio je fantastične stvari u jako malo vremena - popraćeni tek pokojom vijesti. Kao da nije hrvatski trener, ili kao da nas nije briga što je naš...
Sjajno u Ligi prvaka
Leko sa svojom obitelji živi pokraj Antwerpena i svakoga dana putuje 120 km u jednom smjeru kako bi vodio Club Brugge. Ukupno 240 km dnevno, ili više od tri sata provedenih samo za volanom.
- Znam da zvuči puno, možda i previše, ali navikao sam se i to me nimalo ne zamara. Dapače, u ta tri sata potpuno se posvetim nogometu, promišljanjima o treninzima, taktikama, igračima, utakmici koja slijedi...
I ovaj intervju smo vodili dok se s treninga vraćao prema Antwerpenu. Iza njegova Club Bruggea ostala je burna godina u kojoj su osvojili naslov prvaka i odlično odigrali Ligu prvaka. Ne dvojimo da su to veliki izazovi koji jako puno troše?
- Iskreno, ne pristupam trenerskom poslu na takav način. Najprije moram istaknuti kako ovo za mene nije posao, to je moja velika ljubav i strast, nešto čime obožavam ispuniti svaki dan. I najveći mi je izazov napraviti nešto kako treba, osjetiti da sam bolji trener nego što sam bio... Volim te izazove, volim neizvjesnost koju donose utakmice, volim pritisak i stres. Super se osjećam u takvim okolnostima, još sam koncentriraniji i fokusiraniji na posao.
Gledali smo svih šest vaših utakmica u Ligi prvaka i bili oduševljeni onime što smo vidjeli. Ne zato što je Brugge osvojio šest bodova i iza sebe ostavio Monaco te remizirao s Atletico Madridom i dortmundskom Borussijom, nego zbog toga što ste u svakoj utakmici igrali hrabro i uglavnom ravnopravno sa suparnicima daleko veće igračke klase i neusporedivo većeg budžeta?
- Liga prvaka bila nam je jesenas veliki prioritet zbog nekoliko razloga. Prvi je status kluba i financije koje ona donosi. No, kompletan belgijski nogomet očekivao je od nas da se dobro prezentiramo, da pokažemo kako dolazimo iz jake lige, jer belgijski klubovi zadnjih godina nisu imali uspjeha u Ligi prvaka. Recimo, moj Brugge dvije godine prije nije uzeo ni boda, uz jako lošu gol-razliku. Sada smo uzeli šest bodova, imali pozitivnu gol-razliku i četiri utakmice u nizu nismo bili poraženi. Takav rezultat - posebno nakon što smo vidjeli suparnike u skupini - nitko u klubu, ali ni u Belgiji nije mogao ni sanjati.
Bio vas je užitak gledati protiv Borussije u domaćoj utakmici koju ste nesretno izgubili 1:0, ali u tih 90 minuta potpuno ste nadigrali njemačkog predstavnika. Kako je moguće da Brugge na takav način igra protiv momčadi vrhunske europske klase?
Previše ozljeda
- Od prvog dana kada sam postao trener uvijek govorim svojim igračima da prava momčad - posložena, maksimalno motivirana i prepuna vjere u sebe - može parirati bilo kome, pa i onima koji su igrački neusporedivo jači. Protiv Borussije ili Atletica istrčali smo odlučni da ih dobijemo, ne priznajući im ni sekunde da su bolji od nas. Nakon tih utakmice Simeone i Favre su nam čestitali ne skrivajući oduševljenje onime što smo pokazali. Naš je nogomet imao kvalitetu, imali smo i igru na rezultat, a sve to s mladom momčadi koja nema pravo europsko iskustvo i sa skromnim budžetom na europskoj razini. I moji igrači sada znaju da se mogu nositi sa svima, ali samo ako svi zajedno živimo za naš cilj.
Zbog takvog trošenja u Ligi prvaka morali ste cijenu platiti u prvenstvu u kojem vam Genk bježi velikih devet bodova?
- Mi smo u sezonu ušli maksimalno spremni, doveli smo nekoliko pravih pojačanja i za mene je to bilo dovoljno dobro da kvalitetno igramo i prvenstvo i Ligu prvaka. Međutim, imali smo puno problema s ozljedama pa smo unatrag nekoliko mjeseci u svakoj utakmici igrali bez tri do četiri standardna igrača. To bi i Barcelona osjetila, a kako neće Brugge. Ima još nešto. Brugge je do sada imao tri ili četiri reprezentativca, a u ovoj sezoni brojka nam je narasla na njih 12. Kada bi ti dečki odlazili igrati za reprezentaciju, ne bih ih bilo desetak dana i nakon toga smo redovito slabo reagirali, jer im je trebalo tjedan dana da se vrate u pravi klupski ritam. A jasno da je i pražnjenje nakon velikih utakmica u Ligi prvaka uzelo svoj danak.
Znamo da se u Belgiji igra play-off za prvaka i da će se bodovi prepoloviti tako da tih devet bodova zaostatka nije nenadoknadivo?
- Nije nenadoknadivo posebno zato što mi nikada nismo imali krizu igre. U ovoj smo sezoni sve ‘velike’ utakmice odigrali jako dobro, ali smo u pet-šest utakmica sa slabijima bili jako loši. I tu smo izgubili previše bodova. Činjenica je da više nismo prvi favoriti za naslov, da je to sada Genk koji igra odlično, ali mi se napokon kompletiramo, a i Genk nas nije pobijedio u zadnjih pet utakmica...
Mi smo u Hrvatskoj mogli vidjeti i Anderlecht na sceni i ostali smo začuđeni slabostima koje je pokazao?
- Anderlecht je klub s najvećim budžetom i ugledom u Belgiji, ali je ljetos napravio veliki remont u momčad, a očito se promašilo s izborom novih igrača. Sada su promijenili trenera, ali teško je očekivati da mogu već u ovoj sezoni napraviti pravi iskorak.
Vas očekuje i Europska liga u kojoj vam je suparnik RB Salzburg?
- Osobno imam velika očekivanja od Europske lige, iako na svakom koraku u klubu osjetim da to nije ona atmosfera koja je vladala uoči Lige prvaka. To mi je logično, kao i činjenica da je klubu veći prioritet prvenstvo Belgije, ali sve to neće umanjiti moja očekivanja u Europskoj ligi. Suparnik nam je Salzburg koji ima odličnu momčad, koji je u skupini osvojio svih 18 bodova i koji u zadnjih 18 utakmica ima 15 pobjeda i tri remija. Rekao bih da je to vrlo izazovan suparnik za nas.
Skupi igrači Dinama
U Europskoj ligi i dalje traje i Dinamo, kojeg čeka Viktorija iz Plzena. Vidjeli ste Dinamo na sceni protiv Anderlechta?
- Gledao sam ga u obje utakmice i vidio jako dobru momčad koja je imala i glavu i rep u igri. Baš mi se svidjelo to što je Bjeličina momčad prezentirala, ta jedna pozitivna bezobraznost tih igrača, posebno onih mladih kojih je u Dinamu puno. Čitam stalno da se u Zagreb vratila atmosfera, vidio sam pune tribine na europskim utakmicama i to su sjajne vijesti i za Dinamo i za hrvatski nogomet. Nisam stigao gledati Viktoriju, ali, po svemu, Dinamo ima dobre šanse da nastavi svoj europski put.
Gledali ste Dinamo, ima li u Maksimiru igrača koje biste voljeli dovesti u Brugge?
- Kako ih ne bi bilo, ali moram vam odmah reći da mi nemamo novca za Dinamove igrače. Brugge najviše može platiti četiri, možda pet milijuna eura u posebnim situacijama, a Dinamovi igrači na tržištu vrijede 10 ili 15 milijuna, neki možda i više od toga.
Smijemo li znati tko vam se posebno svidio?
- Nemam što tajiti. Gojaka, Ademija i Olma rado bih vidio u momčadi, baš kao i Hajrovića, Oršića i Gavranovića, odnosno Petkovića. Kako gajim napadački nogomet, tako uvijek najprije vidim one koji doprinose napadačkim akcijama, a tu je Dinamo doista dobar.
Ne bismo imali ništa protiv da se sastanete s Dinamom u sljedećem krugu Europske lige?
- To bi bilo odlično za sve, a mogu vam reći da bi Dinamo za nas bio veliki izazov i da bi to bile dvije jako dobre utakmice.
Vratimo se malo vama i vašem radu. Vidimo da u Bruggeu preferirate 3-5-2?
- Preferiram napadati suparnika što je moguće više, stisnuti ga presingom, dominirati energijom, a tih 3-5-2 igram zato što mislim da je to najbolje za tip igrača koje imam. Međutim, 4-3-3 je moj ideal. To igraju i Guardiola i Klopp i sve najjače momčadi u Europi.
Zanimljivo vas je gledati za vrijeme utakmice, jer ste svih 90 minuta ‘unutra’, duboko proživljavate svaki trenutak na terenu?
- Takav sam, prepun emocija i energije i od toga niti mogu niti želim pobjeći, jer tada to ne bih bio ja. Rekao sam vam da ovo što radim nije posao, nego moja strast. Vidjeli ste kako vodim utakmice, a na isti način vodim i treninge. Naravno da vidim ostale trenere, većina ih je puno mirnija, nije malo onih koji su mi rekli da bi bilo dobro da sam i ja malo mirniji, ali nikada neću odustati od sebe.
Zašto i biste, jer vrlo ste mladi, a već imate sjajne rezultate iza sebe?
- Postoji barem 10 načina za uspjeti u nogometu. Za jedne je to napad, za druge stalni presing, za treće posjed lopte, četvrti će se pak orijentirati na obranu i kontre... Moja je formula puno napada, okomitosti i energije u svakom trenutku. Ja sam takav, tako pristupam poslu i očekujem od mojih igrača da me prate. Po meni, ono što momčad prezentira na terenu oslikava karakter trenera koji je vodi. Za mene trener ne može biti samo profesionalac koji će doći u ured i na teren i sve raditi po nekakvim nogometnim pravilima. Moraš dati nešto svoje i to igrači moraju osjetiti kako bi te na pravi način slijedili. Ako im to nisi u stanju dati, ne vjerujem da možeš uspjeti na duže staze. Ne volim komfornu zonu i svaki dan gledam kako da budem bolji i kako da napredujem. Jer samo tako mogu i igračima konstantno donositi nešto novo i bolje, a to je preduvjet za uspjeh. Iznimno sam kritičan prema sebi i svom radu i na takav način gledam i ljude s kojima radim, a u konačnici tako gledam i igrače koje treniram.
Zatvor je bio šok, ali sve što sam doživio nakon toga učinilo me još jačim čovjekom
Za kraj našeg dugog telefonskog razgovora ostavili smo iznimno neugodnu temu. Znamo da je Ivan Leko sredinom listopada prošle godine prespavao u pritvoru zbog sumnji da je upleten u određene nogometne malverzacije. Na sreću, sljedeći je dan bio pušten i oslobođen svih sumnji.
- Što da kažem? Bio je to ogroman šok. Dođu ti u kuću rano ujutro i jednostavno te odvedu u pritvor. Moraš biti šokiran. Na sreću, znao sam da sam da je u pitanju pogreška, jer nogomet je moj život i nikada si ne bih dopustio da se kockam s tim životom zbog bilo čega bi mi se eventualno ponudilo. Tu sam noć u pritvoru spavao punih 10 sati... I to potpuno miran. Znao sam de će me sutradan pustiti i to bez ikakvih uvjeta, ograničenja ili sumnji.
Teško je bilo čitati vijesti koje su dolazile iz Belgije, dva dana niste silazili s naslovnica?
- Mediji su to jako napumpali, ali to mi je bilo i logično, jer sam trener Club Bruggea, a to je u Belgiji velika stvar. Najteže je bilo što znaš da ti obitelj trpi, da mora svašta slušati i čitati, koliko god znali da sam nedužan.
Nakon šoka uslijedila je i velika satisfakcija od čelnih ljudi Club Bruggea, ali i svih navijača kluba?
- Taj šok nije lako zaboraviti, ali sve što je uslijedilo nakon toga nešto je što neću zaboraviti dok sam god živ. Kada su me navijači dočekali prije treninga, kada su mi pružili neupitnu podršku na prvoj utakmici, tada sam shvatio da sam nešto napravio u životu i da to ljudi prepoznaju. Kada sam izašao pred čelnike kluba tražio sam jasan razgovor. Ne o Ivanu Leki kao treneru, nego o Ivanu Leki kao čovjeku. Da je kod njih postojao i trag sumnje, naša suradnja više ne bi imala smisla. Međutim, i oni su bezuvjetno stali iza mene jasno mi stavljajući do znanja koliko me cijene kao čovjeka. Kada sve to prođeš - koliko god mi je bilo teško - shvatiš da si iz svega izašao još jači i još uvjereniji u ispravnost onoga što radim u životu.