Ovo je definitivno bila godina hrvatskih trenera! Nikad se još nije dogodilo da je toliko naših trenera imalo toliko uspjeha, hrvatska se struka dokazala izvan granica i naši treneri postaju sve traženija roba na nogometnom tržištu. O tom našem trenerskom “boomu” razgovarali smo s najstarijim i najiskusnijim od njih, Brankom Ivankovićem (64), koji je ove sezone osvojio dva trofeja s iranskim Persepolisom i igrao u finalu Azijske Lige prvaka.
- Došao sam doma za blagdane, no već se 2. siječnja vraćam u Iran jer dan kasnije počinjemo pripreme za drugi dio sezone. Iza mene je osobno najbolja trenerska sezona, ali i najbolja u klupskoj povijesti. Opet smo bili prvaci Irana, drugi put uzastopno, pobjednici smo Superkupa, igrali smo finale Azijske Lige prvaka, a na ljestvici u ovoj sezoni trenutačno dijelimo prvo mjesto s još dva kluba, svi imamo po 31 bod. K tome, proglašen sam za najboljeg trenera Irana i doista imam mnogo razloga za zadovoljstvo, posebno znamo li u kakvim smo okolnostima sve to ostvarili - kaže Ivanković i pojašnjava:
Sve sa samo 13 igrača
- U posljednja dva prijelazna roka zbog FIFA-ine kazne nismo smjeli dovesti nijednog igrača! A istodobno su klub napustila petorica reprezentativaca, tako da smo sve ove uspjehe ostvarili s 13 igrača, što rezultatima daje dodatnu težinu, čudesno je to što smo napravili i ponosan sam na svoje igrače.
Mora da ste ponosni i na kolege, hrvatske trenere, koji su također bili vrlo uspješni u inozemstvu.
- Naravno, ovo je uistinu bila godina hrvatske struke! I samo se potvrdilo ono što godinama govorim: treneri su najbolji dio hrvatskog nogometa! Naravno da su predsjednici i direktori klubova bili uvrijeđeni nakon tih mojh riječi, ali tko im je kriv - u nogometu su treneri najvažniji! Ne mislim lažno glorificirati i veličati trenersku ulogu, ali činjenica je da će dobar trener svojim radom sakriti slabosti i probleme u momčadi, ali i u klubu, jer dobar rezultat uvijek pokriva sve negativnosti. I to svugdje vrijedi, koliko samo imamo primjera i u ligama Petice da neki klub ima vrhunske igrače, ali nije pogodio s trenerom i njegovom filozofijom, pa izostaju željeni i očekivani rezultati - govori Ivanković i nastavlja:
- Hrvatski treneri iz svojih igrača izvlače maksimum, imaju li momčad za šesto ili sedmo mjesto, oni svojim radom dovedu tu momčad do druge ili treće pozicije! Na našoj se trenerskoj Akademiji dobro i ozbiljno radi, duga je tradicija hrvatske trenerske škole i to se sada potvrđuje. No mladi hrvatski treneri očito i dodatno rade na sebi, usavršavaju se, nisu ograničeni, nego su fleksibilni i prilagodljivi različitim uvjetima rada. Reći ću vam svoj primjer: magistar sam nogometa, što je samo dokaz da sam stalno težio osobnom usavršavanju. Radio sam u Iranu, potom sam se vratio u Hrvatsku, da bih iz domovine otišao u Kinu, pa u Saudijsku Arabiju, poslije i u UAE... I u svakoj sam se toj zemlji susretao s različitim kulturama, različitim načinima života i životnim navikama. A vremena za prilagodbu, jednostavno, nije bilo, praktički sam preko noći morao pohvatati sve konce i načelno sam u tome uspijevao.
U 65. ste godini života, jeste li sad najzreliji u trenerskom smislu?
- Da! Sada sam u optimalnom stanju, posve sam sazrio kao trener. I prije 15 godina bio sam dobar trener i imao sam dosta uspjeha. Ali, kad se sada prisjetim tog razdoblja, pomalo mi je neugodno. Pravo znanje i iskustvo najveće su bogatstvo i taj je nedostatak iskustva zapravo najveći problem u trenerskom razvoju. Ali vrijeme se ne može kupiti, vrijeme donosi svoje...
Zanimljiva se situacija dogodila u Prvoj HNL - do jučer nadareni, perspektivni i mladi trener Samir Toplak s 48 godina života najstariji je i najdugovječniji trener u našem prvenstvu (u Interu je već četiri i pol godine)!? Kako to komentirate?
- Svaka čast Branku Laljku, iskusnom sportskom vuku, koji predobro zna koliko je važan trenerski kontinuitet u klubu. Gledajte, sa scene je otišla jedna trenerska generacija - i ja sam, eto, u jeseni karijere - pa su priliku dobili mnogi mladi treneri. Ali većina je njih i brzopotrošna roba, ranije dobiju priliku nego prije desetak godina jer je takav trend u svijetu, ali i kudikamo kraće traju jer čelnici klubova imaju sve manje strpljenja, malo je kod nas sportskih dužnosnika poput Laljka. A postoje neki nepisani nogometni zakoni koji i dan-danas vrijede. Ne kaže se uzalud da je za stvaranje igrača, od njegove 18. godine života, potrebno osam godina rada. Za dobrog trenera treba deset godina, a za uspješnog sportskog dužnosnika, predsjednika ili sportskog direktora kluba potrebno je 15 godina kontinuiranog rada!
I na kraju se Ivanković pohvalio:
- Bio sam na dva Svjetska prvenstva, s Hrvatskom i Iranom, jedini sam hrvatski trener koji je neku stranu zemlju odveo na SP. Bio sam prvak Azijskih olimpijskih igara, pa treći na Azijsko prvestvu... Trener sam koji je s klubovima bio prvak u tri države - Hrvatskoj, Iranu i Kini! Ne znam baš koliko ima trenera na svijetu koji su ostvarili takav uspjeh, a mnogo ih je, zvučnijeg imena od moga, radilo u tim zemljama pa nisu bili prvaci. I zato nerijetko znam reći: ljudi u Iranu žive nogomet 24 sata dnevno i trener koji prođe Iran može voditi ujutro Real, a popodne Barcelonu! Istodobno! Ozbiljno to mislim. Trener sam koji je vodio najviše utakmica pred 100.000 ljudi, dakle ne bojim se nikakvog pritiska. Naši bi treneri svakako bolje vodili Real Madrid ili Barcelonu od ovih koji ih sada vode...