Dinamov kontinuirani rezultatski rast, koji je krenuo prošle sezone, a svoj vrhunac doživio prije tri dana protiv Atalante u Ligi prvaka, postao je tema tjedna. Klub koji je plesao o niti titule najgoreg kluba LP-a svih vremena odjednom je postao prijetnja i velikima. Doista, u nešto više od godine dana klub iz Maksimira je strgnuo sa sebe plašt luzerštine te postaje ono što je, u biti, mogao biti odavno, da je bilo valjane, dugoročne vizije, blagotvornog okruženja i rješavanja silno demoralizirajuće i, izgleda, kriminalne autokracije: permanentna vrijednost europske nogometne srednje klase.
Dinamo je u posljednjih godinu dana napravio korak od sedam milja. Naime, nakon jedne pobjede i jednog remija, odnosno čak 16 poraza u Ligi prvaka, klub s razlogom sanja pothvat i prezimljavanje među elitom. Nakon lanjskog skidanja europskih uroka, sada baš svi vjeruju da je i to moguće. Dramatična i potpuna promjena plavog narativa nije, međutim, isključivo produkt jasne i zacrtane klupske strategije, već i spleta okolnosti koje su isključivo išle na ruku klubu...
1. Pravi trener
Potraga je trajala, čini se, cijelu vječnost. Dugo su, doduše, obje strane očijukale, no trebale su se, očito, poklopiti baš sve komponente da se Dinamo i Nenad Bjelica naposljetku spoje. Nenad Bjelica svoj je trenerski put gradio polako, ali prosperitetno, u svakom klubu u kojem je bio. To dokazuje i odličan graf Tomislava Globana, docenta na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje ekonomiku sporta, koji je krajem kolovoza putem Elo bodovanja (broj elo bodova klubova se računa na sljedeći način: svaki klub koji pobjedi u nekoj utakmici preuzima elo bodove poraženog kluba. Tada je Dinamo imao 1698 elo bodova, dok je Bjeličin rejting kao trenera iznosio 1609. Nakon Atalante je svakako i veći) empirijski dokazao da je u svakom klubu koji je Bjelica vodio prije Dinama također bio očit rast elo bodova i time napravio itekako vidljivu rezultatsku transformaciju i kontinuirani rast vrijednosti.
Bjelica je trener s jasnom vizijom, a dolazak u Dinamo je trebao i njemu, s obzirom na to da je napokon dobio i skup kvalitete s kojom je mogao raspolagati na najbolji mogući način. Sve ono što je naučio kao trener u dosadašnjim epizodama u Wolfsbergeru, Beču, Speziji i Lechu oplodio je u klubu u kojem mogao napraviti novi iskorak vlastitih vrijednosti.
2. Savršen skauting
- Prvenstveno tražim karakter i znam dugo istraživati igrača prije nego što ga odlučim dovesti - jednom je prilikom objasnio Nenad Bjelica svoj glavni kredo oko dovođenja igrača.
Nije mu, dakle, isključivo bitna kvaliteta, već ona mora biti uparena s ljudskim osobinama. A povijest njegova trenerskog poziva jasno pokazuje da ujedno silno cijeni i odanost. Dosad je u više klubova već surađivao s Dilaverom (Austria, Lech, Dinamo), Šitumom (Spezia, Lech, Dinamo), Leovcem (Austria, Dinamo), Kadziorom (Lech, Dinamo)... Kad s pojedincima izgradi odnos uzajamnog poštovanja, Bjelica ustraje na suradnji koja očito daje ploda.
Izuzev svoje odane vojske, Bjelica je s Dinamom dogovorio uvjete u kojima je dobio pravo na svoj izbor. A on se, pak, temelji ili na mladim igračima, ili na onima koji su drugdje odbačeni, ali imaju želju za velikim dokazivanjem. Tu je, recimo, savršen primjer Bruno Petković, kojeg je znao još iz svojih dana u Seriji B. Jedini igrač kojeg nije sam blagoslovio bio je Mario Šitum, čiji je transfer dogovoren prije njegova dolaska. No, i na njemu, gladnom uspjeha, baš kao i na drugima, Bjelica je pokazao umješnost, čemu u prilog govore brojke: Petković je stigao za milijun eura, a danas vrijedi osam, Oršić je stigao do 5,5 milijuna eura vrijednosti, Dilaveru je cijena skočila sa 800 tisuća na 3,5 milijuna, Leovcu sa 300 na milijun, Kadzioru sa 400 na 1,75 itd. Upravo su se ti igrači, ne isuviše mladi, ali i dalje progresivni, u ovih godinu dana pokazali ključnim sastojcima europske momčadi.
3. Stop “zvjezdicama”
Prije godinu dana, nakon svog prvog “mercata” u Dinamu, rezime je bio: na Benkoviću, Ćoriću, Sosi, Soudaniju... Dinamo je uprihodio više od 35 milijuna eura, dok je pritom za gore navedena “pojačanja” iskrcao 10 milijuna. Bilanca je bila čistih 20 milijuna plusa, ali ujedno i velika ušteda na plaćama. Istu je stvar nastavio i ovoga ljeta, kad je Dinamo nakon prijelaznog roka bio u plusu šest milijuna eura...
No, osim tog financijskog rasterećenja klupskog budžeta, u Dinamo je na mala vrata unio novu strategiju. Umjesto sezona punih zvijezda, od Sammira, preko Fernandesa, pa i Soudanija, koji su imali status apsolutno neprijepornih zvijezda svlačionice, Bjelica se odlučio na preobrazbu i stvaranje momčadi u kojoj se baš nitko ne ističe. U takvom okruženju, realno, on je bio najveća zvijezda, dok su igrači, od utakmice do utakmice, izbacivali nove vedete.
Bjelica je odustao od dugogodišnje Dinamove prakse, a klub je to očito s punim pravom podržao, u kojoj se sav teret bacao na leđa jednog ili više mahom stranih igrača, koji su dolazili u Maksimir revitalizirati karijeru, ali su pritom i živjeli silnu dolce vitu, koja se itekako odražavala na europski iskorak. Stvaranjem kohezije unutar svlačionice i principom rotacije, u kojoj niti jedan igrač nije postajao potpuno marginaliziran, a ujedno i rješavanjem velikih ega, Dinamo je postajao sve jači. Tako se uslijed svega zvijezde nije moralo dovoditi, s obzirom na to da su se one stvarale same, unutar momčadi. Ispada gotovo pa blasfemično, ali ova je generacija prosperitetnija od onih, recimo, u kojima su igrali Modrić, Sammir ili Ćorluka, pa kasnije i Brozović, Pjaca, Soudani i Fernandes...
4. Taktičke nijanse
- Kada se s njime nađem negdje u gradu, to su razgovori u kojima o nogometu možemo pričati satima, prilično duboko, smisleno, i uvijek naučim nešto novo - kazao mi je nedavno jedan od naših vodećih stručnjaka kad smo se dotakli Dinamova trenera, koji je nekidan protiv Atalante dokazao da je spreman prilagoditi se protivniku te da je svjestan limita i vrlina svoje momčadi, kako bi iz date situacije izvukao najviše. Promjena sustava igre bila je “igračica utakmice”.
Stručni stožer napravio je sjajnu analizu Atalante i to je segment koji je izvojevao najbitniju, onu nevidljivu pobjedu. Od prošle sezone i utakmica s Fenerbahčeom, Anderlechtom, pa i Viktorijom te konačno prvom utakmicom protiv Benfice, napravljen je vrlo dobar posao u skautingu suparnika, kao bazi za bilo kakav pravi posao.
U 73 utakmice, koje je Bjelica dosad odradio na klupi Dinama, uz 54 pobjede i samo sedam poraza (razlika pogodaka 144-42), Dinamo je gotovo uvijek optirao za dva sustava: 4-2-3-1 i 4-3-3, a tek je sada prvi put upotrijebio formaciju s tri poraza, koju je imao u planu i za uzvrat kod Benfice, ali je od nje odustao. Ta je utakmica mnogima ostala jedina problematična točka i mjesto na kojem je Dinamo možda i mogao ugrabiti nešto od časnog ispadanja. No, očito je i na njoj Bjelica nešto naučio, što se odrazilo na utakmicu s Atalantom u srijedu. Progresija ideje u taktičkog kameleona definitivno može samo unaprijediti Dinamovu igru, koja u velikim susretima više neće biti lako čitljiva.
5. Promjena strategije
Dinamo je, dakle, u zadnja dva ljeta zaradio oko 26 milijuna eura, no definitivno je mogao i više. Dani Olmo, Nikola Moro, Dominik Livaković, pa Ademi, Gojak... mogli su Dinamu ovoga ljeta donijeti pedesetak milijuna eura. Međutim, još je jednom donesena odluka koja je bitno drugačija od svih prethodnih. Nije bilo “izuvanja iz cipela”, kurs je ostao dosljedan (slučaj Olmo, ponajprije), ali su i igrači prepoznali ovu sezonu i iskorak u Ligi prvaka kao nastavak plana koji bi ove sezone trebao doživjeti svoj krešendo.
Upravo na taj način Dinamo je odustao od sebe i time napravio najbolje za - sebe. Ali, realno, i za igrače, koji nakon jedne pamtljive sezone među elitom sebi mogu osigurati i bolji status i bolji ugovor kod novih poslodavaca.
Prijašnjih sezona samo je prodaja bila konstanta, a zatim građenje ispočetka. U takvom kovitlacu teško je i očekivati da bi klub mogao imati rezultatske benefite. Kad je, dakle, Dinamo ovoga ljeta sa sebe poderao znak “trgovački”, ovoj je momčadi omogućio da se proljeće u Europi protegne na jesen i pogled prema drugom krugu Lige prvaka, što bi doista bio senzacionalan uspjeh, pogotovo u kontekstu posljednjih godina, pa i desetljeća. Ta dramatična promjena vlastite filozofije sada pokazuje svoje rezultate. Dinamo je, doduše, prodao Šunjića, koji je također imao u ovoj momčadi napretek mjesta za napredak, no uz njega su otišli tek Rrahmani i Musa, koji su bili rubni članovi momčadi. Rrahmani je imao vrlo solidnih europskih sekvenci, ali je s obzirom na kadar odlučeno da ima slobodne ruke za ispunjenje snova igrajući za Veronu u Seriji A.
Pritom su dovedena dva igrača bitna za rotaciju, pogotovo kada uđu u formu (Pinto, Moubandje), ali i dva velika potencijala (Kulenović, Ivanušec), od kojih se očekuje postupni progres. U prijevodu, posljednja dva ljeta i dva najbolja Dinamova prijelazna roka bila su u službi njegova visočanstva - rezultata...
6. Mamićev bijeg
Nije slučajno da je sav uspjeh koji se trenutačno događa koincidirao s Mamićevim bijegom u Hercegovinu. Iako mu se ne može oteti zasluga u kreiranju ovoga Dinama, činjenica je da se u Maksimiru lakše diše otkad je morao napustiti zemlju. Naime, kako nam je rekao jedan odličan poznavatelj prilika u Maksimiru, to vam, uglavnom, ide ovako:
- Rušenje autoriteta bilo je njegov trademark. Nije on nikad trenerima sugerirao tko mora igrati, ali bi recimo stigao na trening, odgledao ga, i onda bi se spustio na teren pa sugestivno zagrlio jednog ili dvojicu igrača. Samo da pošalje neku indirektnu poruku. Ili bi trenerima ušao u njihove prostorije i dijelio lekcije. Ili bi ih zvao na sastanke pa bi ih klistirao, sat, dva, tri. I sve bi to pomalo rušilo autoritet trenera, malo-pomalo. Ili bi im oduzimalo koncentraciju i razmišljanje o pametnijim, važnijim stvarima.
Mamićevo fizičko odsustvo, jer ono transcendentalno i dalje postoji pa se javlja poput holograma u upravljačkoj roli, bez ikakve je dvojbe rezultiralo recentnim Dinamovim uspjesima, kao i povratku navijača na tribine. Iako se u posljednje vrijeme, baš čudno, javlja potreba kod svih da ističu “važnost Zdravka Mamića”, njegov kult ličnosti je deložiran, a iako je i dalje važan, posve je jasno da je Mamićeva fizička prisutnost privlačila nevjerojatno lošu energiju u klub, a ujedno je i direktno krojio i ono što je trebao pustiti na miru. Uostalom, sve je transparentno, pogledajte Dinamove europske rezultate zadnje dvije sezone, a onda bacite pogled u retrovizor i silne godine prije. Zaključci se nameću sami.
Na koncu, klicanje fanova da je upravo on doveo Bjelicu u Maksimir treba demistificirati. Mamić je, sjetite se, kao prvo doveo, a onda i van svih rezona logike povećao i produljio ugovor Ivajlu Petevu. Koji je, izgleda, jako dobro znao voziti u rikverc...