To ostaje najljepša slika sa Svjetskog prvenstva, slika za sva vremena.
Fotka godine između tisuća i tisuća ovjekovječenih prizora slavlja i tuge u Rusiji, fotografija prepunih emocija i strasti, vrhunskih akcijskih kadrova i duela.
Slika Luke Modrića koji u Moskvi nakon finala prima trofej za najboljeg igrača Mundijala. Na toj fotografiji je sve, ona govori sve što je Luka. Iskrena slika velikog sportaša i čovjeka.
U trenutku najvećeg osobnog priznanja, kad je iznad svih, on je najtužniji i najpokisliji čovjek na svijetu. Pljusak samo što nije počeo, a Luka jedva suspreže suze. Tamo, na bini pokraj hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Putina, Macrona, Infantina… među najvećim uglednicima, on je najusamljeniji na planetu, sportaš koji mora prihvatiti poraz.
Izraz pravog sportaša i kapetana. On zna da je netom prije izgubio utakmicu, da je njegova momčad poražena u finalu i nikakva osobna nagrada ne može ga utješiti.
On je na vrhu, ali njegova momčad nije pobijedila i naš kapetan ne može i ne pokušava hiniti radost.
Zna da je to bio taj trenutak, finale Mundijala jednom u životu, da je čarolija završila, sudac je odsvirao kraj i neće biti uzvrata i nove prilike, nove priče koja se može usporediti s našom ruskom bajkom.
Lice s tjeralice
To je slika Modrića koji sve radi za svoju momčad, podredi se drugima i čini ih boljima i može se veseliti tek i kad se drugi raduju, i koji svoje uspjehe uvijek želi dijeliti s drugima.
Kao što je preksinoć u Londonu svoj najveći trijumf odmah dijelio sa svima, od obitelji i sa svim suigračima i trenerima, s Ćirinim Brončanima i njihovim kapetanom Bobanom, s cijelom svojom Hrvatskom.
Sa svojom domovinom i državom u kojoj su ga stigmatizirali kao lice s tjeralice, u kojoj je vlast upregnula sve poluge moći da ga diskreditira i ponizi, praktički eliminira kao sportaša i čovjeka, vlast koja mu je inicirala grafite “nije Beckham, nego ovca iz Obrovca”.
Modrić se pred očima svijeta obraća svojoj Hrvatskoj na hrvatskom i uzvišenosti, veličine tog trenutka s londonskoga gala spektakla možda nećemo biti svjesni ni za dvadeset godina - da je Hrvat najbolji u najraširenijem sportu na planetu, u FIFA-i koja je brojnija i okuplja više članica od Ujedinjenih naroda i da su na toj najvećoj svjetskoj pozornici u glavnim ulogama ljudi iz zemlje čiji se udio u svjetskoj populaciji i površini, a i značaju, mjeri u promilima.
Glavni igrač i glumac je iz Hrvatske, među vodećim akterima je i hrvatski trener Zlatko Dalić, glavni režiser i strateg FIFA-e je iz Hrvatske, a zahvaljujući Zvonimiru Bobanu, hrvatski potpis imaju i FIFA-ini trofeji koje primaju najbolji na svijetu. Umjetničko su djelo slikarice Ane Barbić Katičić.
Film za Oscara
Koliko je to čudesno i nestvarno, možda ćemo postati svjesni tek kad bilo tko iz današnje Hrvatske osvoji Oscara za najbolji film ili ulogu, ili ponovo Nobelovu nagradu za znanost ili umjetnost, za bilo što, ili kad naš političar ili gospodarstvenik osvanu na naslovnici Timea i budu proglašeni osobom godine.
Možda Oscara zavrijedi onaj tko bude režirao film o Luki Modriću, hrvatskog “Milijunaša s ulice” o našem milijunašu s krša, hrabrom vuku s Velebita, petogodišnjem pastiru i malom prognaniku koji je iz drvenih štitnika ustrajno i ponizno stigao do svjetskog trona.
Pritiskale su ga traume kao ubojstvo djeda Luke Modrića, kojeg su smaknuli četnici i paljevina obiteljske kuće, progonstvo i siromaštvo, koje je slikovito predočio i Lukin kolega iz školske klupe opisavši kako su obojica u Zadru svakodnevno pješačili iz škole jer nisu imali za autobusnu kartu poput ostalih učenika.
Nema tome ni petnaest godina, kako smo i mi u Sportskim novostima radili reportažu s “talentom iz tramvaja”, kojeg su iz Dinama poslali na posudbu u Inter, a on je poslušno nakon treninga u Zaprešiću sjedao na autobus do Črnomerca, pa na tramvaj do Maksimira da ne bi ostao bez ručka. I vraćao se u Zaprešić na novi trening.
U dječačkoj dobi morao je i na terenu, gdje mu je bio jedini izlaz iz svakodnevice, s loptom, stalno dokazivati da nije “presitan za ozbiljan nogomet”, boriti se protiv nametnutih kompleksa da je premali, prenizak. Kao što su ga zbog toga odbacili u Hajduku, a da bi ga vlastodršci na Poljudu odbacili i sad, kao najvećeg Hrvata i Dalmatinca u svijetu, potpuno ignoriravši kako se Dalmacija može pohvaliti da je dala najboljeg nogometaša na svijetu.
Nekako je realnije da će netko prije zavrijediti Nobela za glupost i zloću jer su još neposredno uoči SP-a trubili da “Hrvatska ima dobre nogometaše, ali nema vođu i kapetana s karizmom”.