Zlatko Kranjčar je u Zagrebu! Poznati hrvatski trener i bivši izbornik razišao se s iranskim Sepahanom krajem prošlog mjeseca. Nije se odmah vratio u hrvatsku metropolu, posjetio je kćer Lanu i unuke u Parizu, te sina Niku u Glasgowu. Nazvao je kad je stigao, uvijek se javi kad dođe u Zagreb, voli popričati o nogometu, ali i o mnogim drugim stvarima koje nisu vezane uz nogomet. Našli smo se u Galeriji Kranjčar na Kaptolu, koju vodi njegova supruga Elvira. Bio je raspoložen i druželjubiv, on je takav, ne mijenja se. Nakon što smo malo čavrljali o izložbi u galeriji, prebacili smo se na glavnu temu, nogomet. Odmah je objasnio zašto više nije trener Sepahana.
- Priča je klasična, rastanak trenera od kluba uvjetuje rezultat. Očekivanja nisu opravdana, bili smo 13. na ljestvici od 16 klubova iranskog prvenstva. Nakon poraza od kluba koji se zove Sepidrood Rasht na gostovanju, rastanak je bio očito neminovnost. Nakon mog odlaska Sepahan je odigrao još tri utakmice izgubio je od Foolada i Persepolisa, odigrao je neodlučeno s Naht Tehranom - priča Cico.
Veli da nije imao problema s medijima i navijačima, ali...
- Želio sam spasiti upravu kluba, ona je bila prozivana, ja ne. Znam da će vam to možda čudno zvučati, ali igrali smo jako dobar nogomet. Međutim, pratila nas je nesreća, nismo zabijali pogotke iz sjajnih prilika, bodovi su nestajali i na kraju je sve rezultiralo razlazom.
U svojoj novoj avanturi u Sepahanu koji je prvi put vodio tri godine od 2011. do 2014. trajao je otprilike godinu dana. Kaže da je imao dobre igrače u momčadi, no...
- Stiglo je 10 novih igrača, trebalo je vremena za sve posložiti. Kad sad sagledam, očito ga nisam imao dovoljno. Uprava se, naravno, morala sačuvati pred navijačima i medijima, pa smo se sporazumno razišli. Imao sam ugovor na dvije godine, ovu drugu sam im, naravno, “oprostio”. Nakon toga sam se malo relaksirao s obitelji, bio sam kod Lane i Nike, uživao kao djed petnaestak dana i eto me sada doma.
U Glasgowu je bio sa sinom Nikom.
- Nakon ozljede, koljeno pati. Ipak se radilo o križnim ligamentima. Malo igra, pa malo ne igra. Zna mu se pojaviti voda u koljenu. No stalno je u programu Rangersa. Morate njega pitati kako će dalje kad mu istekne ugovor. Nije mi se povjerio. Ipak je devet mjeseci stanke jako puno. Ali ono što je igrao, odigrao je kvalitetno. No kratko... Zadovoljan je što se ponovno vratio nakon ozljede. Ali kad već pričamo iskreno, sve mu je teže i teže. Dugo je profesionalac, nisu tu samo tjelesna, već i psihološka opterećenja. Ja sam mu rekao da sam završio igračku karijeru u 35. godini. Prije toga sam imao ozljedu Ahilove tetive, ali uspio sam se vratiti. Istina, ja sam imao stanku manju od njega. Stalno sam i tada, kad sam već bio u godinama imao želju za igranjem, mislim da će se pojaviti i kod njega, makar ima 33 godine. Ja mu želim da još produži karijeru, ali odluka je njegova.
Razmišlja li Niko o trenerskoj karijeri, misli li naslijediti tatu?
- Da! Pa upisao je Akademiju HNS-a, znači da želi biti trener. Mogli bismo imati dva Kranjčara trenera! Nikad ne znate, možda starta kao moj pomoćnik. Ja bih mu mogao dosta pomoći u trenerskoj karijeri, bit će mu se lakše izgraditi uz mene.
Kako s trenerskim planovima trenutačno stoji tata Cico Kranjčar?
- Trenutačno je moj plan malo se odmoriti. Bilo je dosta naporno u Iranu. Kad sam preuzeo Sepahan, bio je na istom tom 13. mjestu kao i sada kad sam ga napustio. Krenulo je super, došli smo do četvrtog mjesta, za jedan gol smo promašili treće mjesto i azijsku Ligu prvaka. Zob Ahan je imao bolju gol-razliku za samo taj jedan pogodak... Tada sam krenuo u pripremu nove momčadi, ali nije bilo rezultata. Moram kazati da je klub bio korektan prema meni. No tvrdim da Sepahan ima budućnost, s vremenom će sigurno proigrati i napraviti rezultat.
Pitali smo Cicu što će se zbivati nakon što se, kako sam kaže, “malo odmori”?
- Jasno je da sad traju prvenstva, čekat ću ljeto, a onda se opet vraćam trenerskom poslu, ako netko bude želio moje usluge.
U Hrvatskoj ili inozemstvu?
- Zašto ne u Hrvatskoj? Imam sposobnosti da nekome od hrvatskih klubova učinim zadovoljstvo kao trener. S tim da me zanimaju samo klubovi “velike četvorke” u HNL-u, dakle Dinamo, Hajduk, Rijeka ili Osijek. Druge ne bih trenirao. Jer imao sam svoj put koji je bio normalan. Još tamo 1992. godine počeo sam sa Segestom, bio sam u Slavenu Belupu, stigao do Dinama, bio sam izbornik... Tako da me u ovim godinama ipak zanimaju samo najveći hrvatski klubovi koji su sad svi jako dobro posloženi. Znam da u Hrvatskoj ne mogu biti plaćen kao vani, ali to nije presudno. Želim raditi u klubu koji ima financije koje omogućavaju da se osmisli dobra momčad, dovedu dobri igrači.
Znači, vi biste se vratili u Dinamo?
- Naravno! Meni je u Dinamu bilo lijepo ta četiri mjeseca. Imao sam jako dobru potporu svih u klubu, super suradnju sa Zdravkom Mamićem, Svetinom, sa svima. Bio sam jako sretan što smo se plasirali u Ligu prvaka, sretan što sam radio u Hrvatskoj.
Iako je bio daleko, pratio je zbivanja u hrvatskom nogometu.
- Držim da je HNL jako dobar. Eto, gledao sam utakmicu, derbi Dinama i Hajduka. Modri su izgubili, ali mislim da to uopće nije loše za HNL. Prvenstvo je postalo zanimljivije, devet bodova razlike može se dostići. Međutim, Dinamo ima takvu kvalitetu da to vjerojatno neće dopustiti. Hajduk se stabilizirao, Rijeka je dobra, makar sad ima određenih problema jer su prodali dosta igrača, Osijek se jako digao... Dobro se igra, još da je bolja infrastruktura, cijela priča hrvatskog nogometa bila bi mnogo ljepša.
Tako smo malo po malo stigli do nedjeljnog derbija. Zlatko Kranjčar itekako pamti svoju posljednju utakmicu koju je vodio u Hrvatskoj. Bilo je to upravo na Rujevici, doživio je grozan poraz s Modrima od Kekove momčadi, nakon kojeg je dao ostavku. Tih 5:2 teško se zaboravlja...
- Taj poraz na Rujevici je moj najteži poraz u trenerskoj karijeri, najteži u ovih 26 godina koliko se bavim ovim poslom! Priznajem da sam očekivao drukčiju utakmicu, ali, eto, u prvim minutama poskliznuo se Schildenfeld, vraćao sam Pivarića koji je dugo bio ozlijeđen... Sve je krenulo u krivom smjeru. Nakon prvog poluvremena bilo je 2:0 za Rijeku i utakmica je bila gotova. Pokušali smo se vratiti, ali smo početkom drugog dijela primili još dva pogotka i stigao je moj najbolniji trenerski poraz.
Kako će biti u nedjelju na Rujevici?
- U derbiju nikad nema favorita, ali mislim da je Dinamo u prednosti. Bez obzira na poraz od Hajduka, Modri su moćni i imaju najbolju momčad, konstantu, dok je Rijeka mnogo toga promijenila. Konačno, gledao sam maksimirski derbi. Budimo objektivni, Hajduk je pobijedio nakon samo jednog udarca na gol. I taj je bio posljedica greške. Rijetko se događaju takvi porazi. Naravno da sam nakon poraza na Rujevici morao otići, taj me poraz potjerao iz Dinama! Moja ostavka bilo je jedino logično rješenje. Makar, nakon tog poraza smo zaostajali četiri boda, nije to bila nenadoknadiva razlika. Ivajlo Petev je ipak nije uspio dostići. No, držim da sam ostavio dobru momčad.
Kad smo već kod Dinama, razvijaju li se dobro mladi igrači koje ste tada ostavili?
- Filip Benković sjajno se razvio, da nije bio ozlijeđen, bio bi još i bolji. Recimo, moje je mišljenje da on ima mjesta u avionu za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Očekivao sam više od Marka Leškovića, mislio sam da će biti stabilniji, makar njega je očito spriječila ozljeda. Ne znam što bih točno rekao o Anti Ćoriću... Vidio sam ga kao budućeg lidera Dinama, želio sam s vremenom da postane vođa momčadi. Kroz razgovore s njim pokušao sam mu objasniti kako da dođe do razine jednog Luke Modrića. Imao je šansi, ali izgleda da u njemu postoji neka rampa koju mu ne dopušta prolaz za pokazivanje istinske kvalitete koju posjeduje.