Rođendan Pere Nadoveze, 77., bio je povod da se okupi nekolicina veterana Hajduka, pa da uz funkcionere iz ranijih razdoblja sjednu za stol Lučice u Spinutu, uz svečarsku tortu odvrte filmove uspomena “bijelih”, piše Slobodna Dalmacija.
Fali takvih druženja, vrijeme neumitno curi: toga su postali svjesni na licu mjesta kad su shvatili da se neki od njih baš dugo nisu vidjeli. Obećali su se iznova nać. Lako će pronać neku novu obljetnicu, prigodu, datum koji im veže uspomene.
Među njima – Jurica Jerković, legendarna “desetka” Hajduka, najbolja “desetka” “bijelih” svih vremena, ako ćemo Franu Matošića svrstat na centarfora, a Bajdi Vukasu dat tamo da trči i dribla uz livu aut-štriku.
Hm, a di ćemo onda s Ivicom Šurjakom? To je druga tema, o tome ćemo mislit drugi put, nego - Jure Jerković. Dugo ga nije bilo za čut i vidit.
Ne treba poseban povod da provrtimo spomenar, u veljači je Jerković obilježio 69. rođendan, a sad će, polovicom svibnja obljetnica da je povaljao po travi Karaburme Petra Borotu, golmana Beograda, lažnjak prvi, lažnjak drugi i gol, bilo je to za titulu prvaka 1974., evo ravno 45 godina od te prve, ajmo reć Ivićeve titule prvaka. Trebala je pobjeda da prvak ne postane mostarski Velež.
– Je, ali mi je Džoni zamjerio šta sam uopće dava’ taj gol, nije bilo potrebe. Onako bi ostalo zapisano da je sa 1:0 i golom Džonija Hajduk osvojio naslov prvaka. Istina je, taj gol Boroti je ostao upamćen, ali nije bio za prijeku potrebu.
Dobro, ali pamti se, kako je to bilo?
– Kontra, izaša sam sam na Borotu, zamahnuo sam, a on je lega’, brzo se digao, ja opet zamahnuo, nisam bio siguran da ću pogodit. On opet lega’ i sad je trebalo samo gurnit balun u branku. Bila je to sigurnost za 2:0. Svi su popadali po meni od slavlja, postali smo prvaci. Da’ sam fenomenalan gol, ali nije bio potreban. To je istina. U prvom poluvremenu je Džoni izaša sam na Borotu i zabio mu je jednostavno. Desni bek, a u kontri, igra’ je to Džoni malo ispred svoga vremena, šta je, je.
Nego, Jure, kako ste sad, nije vas bilo neko vrijeme ili nam se samo učinilo?
– A kako... Relativno dobro sam, čuvam se. Nisam cijelu zimu izlazio vanka, držao sam se doma. Zdravstveno mi je stanje takvo da moram pazit malo više na sebe nakon operacije, ne bi bilo dobro da uvatim koju prehladu ili nedajbože gripu. Pa sam se ove zime drža doma, a izlazim malo, kad je lijepo vrijeme. Tek sad, u ovim godinama vidimo koliko nam žene znače. Šta bih ja bez moje supruge Lile...
Na plac, na utakmice ne idete više?
– Ne idem dok je bila zima, a i to mi inače postane veliki štrapac. Ako bude sad Europa, moga bi na ljeto svratit. Inače, gledam doma sve, fala Bogu, a evo bi mogli sad i uvatit Europu, dobili su lipo Rijeku. Ali, rekli smo da nećemo o današnjim stvarima komentirat, je li tako? Zapravo, ne znam šta ću vam ja uopće, ne volim se gurat u novine.
Kako šta ćete? Lijepo se sjetit starijih vremena, a mladi su gladni tih priča.
– A je, to je istina, teško će se... ma, neće se više ponovit naša zlatna generacija. To je tako. Jedno vrijeme koje je prohujalo. Ima tu puno okolnosti, ranije se odlazi i teško je danas očekivati neke slične podvige. Nije realno. Našu ekipu su i vrapci s krova znali napamet, ako bi jedan falija ulazija bi Boljat i to je uglavnom bilo to.
Kad se preleti, šta vam prvo pada na pamet, trofeji?
– Smijem li reć zajebancija... e, nemoj, neću, dakle, zafrkancija je bila maksimalna! Bili smo prava klapa, društvo, prijatelji, družili se izvan terena. A nogometaši, šta ćeš poć govorit. Bili smo svi odreda klase, ne treba bit skroman. Ka’ da se to ne zna. Mi smo često dobijali “desetke” ka’ ocjene i u Slobodnu i u Sportske, a jedanput svi, cijela momčad odreda 10.
Da, to je bilo u pobjedi 6:1 protiv Partizana u Beogradu u svibnju 1976., nego ovako, na prvu, bez puno mislit, koje su dvije najdraže utakmice, dva najdraža gola?
– Prva je slobodni udarac pokojnom Bošku Kajganiću, Crvenoj zvezdi na “marakani” u Beogradu, s 30 metara u rašlje, bila je treća ili četvrta minuta zaletio sam se i zabio im. I dobili smo bome s tih 1:0, bila je to jesen, vi ćete bolje znat, e 1975., a mogli su nam oni kasnije zabit brat-bratu četiri komada, ali je Katalinić sve obranio, baš sve je u’vatio Kate.
Oproštaj Pelea
I drugi gol?
– Zapravo prvi, jer se dogodio ranije, na oproštaju Peleu, na Maracani, ali pravoj, u Rio de Janeiru i opet iz daleka. Ostali smo 2:2, Peleova zadnja. Netko mi je dodao kratko iz slobodnjaka, a ja potega’. A tek sam bio ušao s klupe. Brazil je baš nas zvao na oproštaj Peleu, jer da smo mi bili europski Brazil.
Ostala je legenda o Peleovu dresu kojega je Dragan Holcer dobio s te utakmice Brazil – Jugoslavija iz srpnja 1971. Da se Pele mijenjao s Holcerom za dres i onda je u Holcerovu kafiću Bili as na dnu Pjace bio taj dres, žuta “desetka” u vitrini.
- Je, to je živa istina. Samo šta ja mislim da je Pele imao nekoliko svojih dresova na toj prigodi. I sina je svoga poslao poslije utakmice da se mijenja i Holcer je dobio tu desetku. Gdje je taj dres Peleov danas, ko će znat. Davno već nema tog kafića na dnu Pjace, a i naš Dragan je jadni, umro...
A da se vratimo na Karaburmu dvije godine poslije valjanja Borote, sad niste uspjeli tuć Beograd, nego samo 1:1, a Partizan je u zadnji čas, u nategnutom vremenu zabio Olimpiji gol i ništa od treće titule zaredom.
– Pamtim tu tugu, trebali smo zaokružiti ne samo treću titulu nego i treću duplu krunu zaredom, to bi bilo za one pojmove svjetsko čudo. Pamtim da smo mi svi već bili u svlačionici i čekamo, a u Ljubljani se još uvelike igra i igra. I onda padne gol. Gojko je, Škrbić bio naš oficijelni tajnik i sluša’ je prijenos, a kad je Partizan zabio gol tresnuo je tranzistorom o zemlju, u milijun komada ga je razbio.
Sluša sve to Vilson Džoni, do nas sjedi, u to mu se Jure obrati:
– Vilsone, prijatelju, šta ima, s kim si to razgovara’...?
- Sa Schalkeom nešto, treba im, zovne me Huub Stevens, skautiranje – obratio nam se i dodao: - Ljute me i veterani naši, zovu ih na sastanke pojedinačno, neke zovu, neke ne zovu... Nije to u redu.
– Nemoj se jidit – očinski će Jure.
A zapravo su nerazdvojni. Pa na pitanje Jerkoviću tko mu je od svih zlatnika iz epopeje sedamdesetih najbliži, odgovor se nameće sam po sebi:
– S Džonijem sam se uvijek slaga’ lijepo, najbolje. Znao je točno kad ću mu dodat balun, u svakom momentu kad će uletit. Bio je stvarno ofenzivni bek ispred svoga vremena, naša dodatna vrijednost.
Kad niste doma, onda...
– Tu smo, u limenkici našoj, Kontra se zove. Kafić na raskršću kod Poljuda. Gledamo iz nje stadion i osjećamo se blizu. A blizu mi je i stan, lipo misto, tiho, toplo, mirno. Zimi sam doma stalno, a sad ako izađem, eto me do Vilsona moga i limenkice naše.
Nekidan je snimak ponudio čuveni foto Jadran Lazić kako su se Džoni i Mužinić poljubili u usta, doba je sigurno sedamdesetih, svlačionica?
– A pusti Jadrana i njegove zajebancije, znam koja je to bila prigoda, on im je rekao evo da niste, pa namistija foto-aparat, a Džoni sve to prihvaća.
– Je – ubacuje se Džoni – A njemu je sigurno to bilo mrsko – smije se.
Sedamdeseta je za leđima Juri i Viliju, a “škerci” su im i dalje na pameti. Nego, Jure, imali ste veličanstven oproštaj s Aston Villom, na Starom placu?
– Jesam i ponosan sam na to, malo kome su priredili oproštaj. I 4:0 smo tukli Aston Villu. To su bile ozbiljne pobjede.
Ožiljci koji su ostali
Međutim, St. Etienne i PSV Eindhoven ostaju kao ožiljci? Imali ste šansu u Eindhovenu s tri metra protiv Van Beverena?
– Sjećam se, naletio i pogodio golmana, ali... St. Etienne je veća tuga. Obje su mi se činile već gotove i to isto je mislila i publika. Sve to znamo. Tuga i gotovo.
A odnos s Tomislavom Ivićem, bio je hrapav u početku?
– Da hrapav. Meni je satisfakcija šta je jednom izjavio u Tempu, ovako je rekao, da sad počnem bit trener, s Jerkovićem bih postupao drugačije, znao bih ga bolje iskoristiti. To mi je bilo strašno drago pročitat, kasnije i čut. A je, forsirao je trku u oba pravca. A Ivić je, Bože moj, uklesao svoj golemi obol u spomenik naše generacije i sve te puste pobjede i trofeje što smo osvojili.
– Ajde, reci, kako si me spasio da se vratim balunu – uskače Džoni. - Ja sam već bio otišao, zalupio vratima. Tu smo postali baš prijatelji.
Da čujemo?
– Viliju su zamjerali što nosi križ i što se redovito krsti – priča Jerković.
– Bio je tvrdoglav i nije htio popustit. I onda se pokupio iz Doma i otišao (Dom, na Starom placu, tako se u žargonu zvalo Hajdukove klupske prostorije, op. a.). Zbilja nije dolazio par dana, nema ga nikako i ja sam otišao po njega na Meje. Nekako sam ga nagovorio.
A kad bi se to krstili, tj. križali, da bi im smetalo, pitamo Džonija koji je tu, uz nas.
– Svaki put prije utakmice – tvrdi Džoni.
– Prekrstio bih se, da Hajduk dobije i da se ja ne ozlijedim, da budem zdrav. I onda nisu htjeli sa mnom produžit ugovor.
– Je, imali smo oduvijek poseban odnos – sad to kaže Jerković.
Na primjer?
– Vili je imao gramofon i nosio bi ga na pripreme, kad bi bili, recimo na Hvaru. Nabavljali smo i ploče. Gramofonske. Put nas je često nosio u London, igrali smo s Leedsom, Hibernianom, Wrexhamom. Dolazili smo u Englesku. I u Londonu bi kupili ploče, slušali smo Beatlese koji su se doduše već bili razišli, ali su bili uvijek na cijeni, pa Pink Floyd, Rolling Stones. Mi smo bili zaduženi za tu vrstu zabave. Gramofon i ploče. Na pripreme. Ili se nać u društvu, pa slušat ploče. Takva su bila vremena. Imali smo svoj “feeling”, on i ja, do danas.
Mužinić, Šurjak, Buljan, Peruzović...???
– Isto, sve, bili smo prava klapa. S Vilijem ipak posebno. Nego, sa Šurjakom je bilo dobro kad smo odlučili izvest penal protiv Jugoslavije, u Poljudu, na rođendanu Hajduka, mislim 1981., svečarska utakmica, Hajduk i reprezentacija i da ja s penala samo gurnem balun i da Šuro utrči s ruba šesnaesterca, dogovarali smo se...
To je izvodio Johan Cruyff i Ajax prije toga. I Mađari još prije, Puskas, navodno...
– To se sad može pričat da je bilo tako, a tko je to onda znao sigurno? Da nisu možda surfali po internetu?! Mi smo znali da se to može, da se nekad negdje izvelo i znali smo probat na treninzima. I penal je i kažem ja Šuri ajmo probat. Ja ću samo gurnit, ti utrči. Dobro, kaže Šurjak...
Pardon, ima još svjedoka te utakmice, sjećamo se. Sve je dobro ispalo.
– Je, ja sam doda’ Šuri, ali sam mu prije toga reka’, ubit ću te ako staneš... Zamislite, ja gurnem balun samo malo, a on ne potrči?! To bi bila blamaža, izviždali bi nas. Zapritija san mu, gotov si, ako ne potrčiš. A nikad ne znaš sa Šurom, svi smo se mi volili zafrkavat, a ne znaš s njim, hoće li me poslušat? Srećom, poslušao je. Ja gurnem, on utrči i zabije ga onom golmanu, kako se zvao, e, Dragan Pantelić i onda Panta trči prema sucu da gol ne vrijedi, a kako ne vrijedi. Publika je na trenutak zastala, ništa im nije bilo jasno, a onda se zaorio aplauz, delirij! Sad zamislite da sam ja balun gurnuo, a Šuro da se nije pomaka’ s mista,da se nije zatrčao, ispali bi ka’ budale, publika bi blenula i ne bi ništa razumila. Zviždali bi. Ovako su to bile prave ovacije. Nikad neću zaboravit.
Malo ste igrali u reprezentaciji, zapravio jeste 43 puta, ali malo minuta za takvu klasu, sve na peci bokune?
– Nije mi žao Svjetskog prvenstva 1974. kad bi me Miljanić stavio po sedam minuta pred kraj, najžalije mi je kad me poveo u Španjolsku 1982. i nije mi dao ni minute. Upropastio mi je cijelo ljeto familiji, bili bismo išli brodom, štajaznam, to smo uvijek guštali, a Miljanić me zvao i ja se posvetio reprezentaciji, pripreme su bile i u Splitu, pamtim.
Bili ste tada u životnoj formi, sa 32 godine, prvo ime Švicarske, blistali u dresu Züricha i u Kupu prvaka visoko s njima dogurali.
– I nije me Miljan stavio ni minute. Šta si me zva’ u reprezentaciju, ako me ne misliš stavit ni minute, potrošio sam cijelo ljeto, rekao sam mu. Na klupi mu Predrag Pašić iz Sarajeva sa 17 godina i ja sa 32.
Igrao je tada standardno Edhem Šljivo.
– Odlično. A šta je Šljivo bija bolji od mene?! Ma daj. Svaka čast Šljivi, ali...
Iz penala u rodilište
A najveći promašaj u karijeri, ako to nije šansa u Eindhovenu?
– Kad sam iz penala pogodio rodilište kraj Plinare. Tako su me poslije zafrkavali. A sramote... Finale kupa, mislim da je Zvezda vodila sa 1:0 na Starom placu i penal je za nas i meni se balun nekako potkopa, ode visoko, visoko. Žungul je kasnije izjednačio, a sreća da smo kasnije u Beogradu osvojili taj kup u revanšu.
Da se dotaknemo direktorskog razdobolja...
– Ja sam valjda jedini sportski direktor koji je pao, srušio se s avionom s akvizicijom prijelaznog roka!
Dovodili ste Ardijana Koznikua s Kosova, ljeto 1990. iz Prištine?
– Avion mali, sasvim mali, poletjeli smo s Kosova prema Beogradu i nasred Srbije zbog nekakvog kvara morali naglo sletjeti na njivu, pali smo, pa odskočili na krov, ja na leđima nogama sam izbijao vrata iz ležećeg položaja da izađemo. Sreća da smo preživjeli, pilot Matko Raos naš, Kozniku i brat mu od žene i ja.
A direktorsko razdoblje u Hajduku od proljeća 1988. do jeseni 1990.?
– Interesantno, dinamično i kvalitetno, rekao bih.
Ostaje žal za nekim akvizicijama, tipa Predrag Mijatović iz Budućnosti?
– Ovako vam je bilo, trener u mladim selekcijama, ne mogu se sjetit sad kako se zove...
Koji? Stevan Vilotić? Ivan Čabrinović?? Ivan Toplak???
– Ma neee, naš Sinjanin.
Aaa, Mirko Jozić!
– E, Jozić! Kaže meni Jozić imam savjet za tebe, za Hajduk, uzmite Davora Šukera iz Osijeka i tog Mijatovića i napravit ćete čudo. Mi se odmah bacili na posao. Mijatovića je spriječio Partizan, a Šuker nas je prevario. Šuker je dolazio u Split, spavao bi kod Bare Teklića, tamo bi jeli, bili u društvu. Činilo mi se da je već naš. Da je bilo jednoga dovest, vladali bismo...
‘Iz Züricha me stalno zovu, rado bih otišao, ali...’
Zürich ga ne zaboravlja, sedam godina je Jurica Jerković proveo u Zürichu, ostavio dubok trag i onda još dvije u Luganu, devet godina Švicarske.
- I sad me zovu na neku proslavu, okupljanje. Ne zaboravljaju. I to okuplja doktor koji je i onda bio doktor u momčadi. Javit ću im da, na žalost, ne mogu doć, a vrlo rado bih otišao. Možda idući put. Lijepo je da se sjete, a ciriški dani su mi na svoj način bili posebni, tamo sam već bio zreo čovjek, a kroz Hajduk je prošla mladost...
Vezni red za polizat’ prste
Kako bi Jurica Jerković sastavio Hajdukovih idealnih 11, po svome guštu?
Sastavljali smo polako, pa gdje je ovaj, gdje je onaj. Kako bez ovog ili onoga, a onaj treći će se ofendit, dignit nos, mene ste zaboravili... Ostavili smo strane zlatnike pedesetih, Bearu, F. Matošića i Vukasa, držali se novijeg razdoblja, uglavnom, premda ne nužno samo Jurinih suigrača.
Drž, ne daj, po nosu kao da je sportski direktor, Jerković je sastavio momčad. Njih 16 pa se igrajmo zajedno:
Vratari: Vukčević i Katalinić;
Obrana: Džoni, Holcer, Buljan, Jarni;
Vezni: Hlevnjak, Gudelj, B. Slišković, Mužinić, Jerković (ne može bez njega samoga);
Napad: Žungul, Nadoveza, Šurjak, Zl. Vujović, Bokšić.
Prvih 11 i pet pričuva. Pa sad ti budi trener.