Napunilo se ove nedjelje 4016 dana. Od te kišne večeri 21. studenoga 2007., kad je ona lopta Mladena Petrića odsjela u mreži Scotta Carsona i kad se život dobro dijela Engleza, nogometnih fanatika, pretvorio u tragediju. Slažemo se, u sportu uglavnom nema mjesta riječima poput tragedija ili katastrofa, no tko je uživo vidio tih više od 80 tisuća užasnutih lica dobio je dojam da su ljudi uistinu proživjeli istinsku životnu tragediju.
Kao da su izgubili sve što su imali i sad stoje pred ponorom čekajući da naprave samo taj jedan, zadnji korak. Mahali su prijeteći s tribine i prema hrvatskim novinarima, kao da bi nas sve zgnječili od bijesa i pretvorili u prah, a zapravo su nekako htjeli iskočiti iz vlastite kože.
Brojne slike
Izbornik Steve McClaren stajao je pokisao pod kišobranom, izvrgnut ruganju čitave nacije, Scott Carson prekrio je lice rukama, svjestan da će od toga trenutka njegova karijera krenuti suprotnim smjerom. Možemo samo zamisliti koliko mu je puta kroz glavu proletio taj udarac Nike Kranjčara i lopta koja mu je promaknula kroz ruke i zakoprcala se u mreži.
Ovaj sraz na Wembleyju, 11 godina kasnije, dočekat će kao 33-godišnji vratar Derby Countyja, kluba iz Championshipa. Sa 17 primljenih golova u 16 utakmica, daleko je od slavnih dana.
I teško je nabrojati sve te slike s lica mjesta koje su ostale zamrznute u vremenu, punih 11 godina. Hrvatski navijači koji slave i pjevaju dok domaćini idu kući pognutih glava, nevjerica i izbezumljenost na licima Beckhama, Lamparda, Gerrarda... Ona probušena lopta na naslovnici “The Suna”, Ivica Olić koji pogledava oko sebe kao da ne vjeruje da lopta ulazi u mrežu za 0:2. Ili zagrljaj stručnog stožera Bilića, Prosinečkog, Jurčevića, Asanovića... svjesnih da su na čelu jedne posebne generacije. Koja kad-tad mora napraviti nešto veliko, iako se u tom trenutku činilo da od tog Wembleyja ne postoji ništa veće.
Današnji engleski reprezentativci bili su mahom tinejdžeri, neki tek na ulasku u to škakljivo razdoblje, kladimo se da upravo velika većina njih dobro zna gdje su bili 18. studenoga 2007. Jer, neki tvrde da je baš te večeri, zapravo, počeo preporod engleskog nogometa. Da je to bila točka kad su “dohvatili dno”, kad su shvatili da moraju napraviti veliki zaokret. I tako su, eto, došli do polufinala SP-a!
Osveta. Znamo, toj riječi, tako gruboj i brutalnoj, nema mjesta u sportu, ali s lica možda i istih ljudi, dvije godine kasnije iscrtavao se taj osvetnički pogled. Od trenutka kad je Bilićeva ekspedicija, ranjena i poljuljana, sletjela na Otok bilo je jasno da tu utakmicu ne može dobiti. Da se negdje moglo potpisati “neka bude samo 1:0 za njih”, vjerujemo da bi svi potpisali. Ta želja za pobjedom, za revanšom, bila je toliko jaka, da Hrvatska jednostavno nije imala šanse. K tome, Luka Modrić, tada igrač Tottenhama, tu je utakmicu odgledao s tribine.
Noga u gipsu, on na štakama, na svoj rođendan, 9. rujna. Sigurno jedan od nesretnijih rođendana u životu. Nije tada bilo ni Vedrana Ćorluke, a Bilić je, kao i danas Dalić, “gruntao” koga će staviti na lijevi bok. Do zadnjeg trena činilo se da je kocka pala na Hrvoja Čalu, no uoči same utakmice, koji sat prije, Bilić se odlučio za - Pokrivača. Izgorio je, poput Carsona ranije, njegova je karijera te večeri krenula u suprotnom smjeru.
Brutalni engleski “ratnici”, koji samo što nisu izgrizli travu pa i zubima nosili vratnice, te su večeri bili nezaustavljivi. Koliko je dvije godine ranije pogled na semafor i onih 2:3 rađao pitanje “Jesmo li ih stvarno pobijedili i izbacili s Eura?”, toliko je 2009. pogled na semafor i tih 5:1 rađao olakšanje, “Uf, kako je izgledalo, dobro smo i prošli”.
Osobni dojam, te večeri Engleska je Hrvatsku “razbila” jače nego Španjolska u Elcheu, gdje se barem u prvih 20 minuta činilo da možemo pobijediti. Na Wembleyju je tada sve bilo gotovo još dok su svirali himne.
Mrmić rekorder
Ivan Rakitić otpao je za utakmicu s Engleskom pa tako Dalić u momčad neće imati nijednog igrača koji je “preživio” oba Wembleyja, euforiju i depresiju legendarnog stadiona. Ivica Olić prošao je to iskustvo, sad je u Dalićevu stožeru, no rekorder je ipak Marijan Mrmić. On je branio na starom Wembleyju 1996., bilo je 0:0, a on najbolji igrač utakmice, potom dvaput kao član stožera. Sad opet u toj ulozi.