Svega onoga što je Dinamo dosad krasilo u europskim utakmicama, nedostajalo je u Milanu. Protiv Atalante su Plavi podsjetili na loše izdanje u Trondheimu, koje je tada ipak dobro završilo, no talijanska je momčad kudikamo kvalitetnija od Rosenborga i znala je iskoristiti sve slabosti Zagrepčana. Svakako treba odmah istaknuti da su te slabosti bili isprovocirane odličnom igrom silno motivirane Atalante, koja je živjela za ovu utakmicu kako bi uzvratila Dinamu za težak zagrebački poraz. Na kraju je u tome i uspjela, Atalanta je bila bolja i posve je zasluženo dohvatila pobjedu.
E sad, zašto je Dinamo podbacio u svojoj utakmici sezone? Odgovor će na taj upit morati pronaći oni koji su plaćeni za to, a na nama je tek ponuditi konstataciju da su Plavi u svakom dijelu igre bili ispod željene i očekivane razine. Ušli su Zagrepčani vrlo loše u utakmicu i taj je loš ulazak zapravo i uvjetovao daljnja zbivanja na travnjaku. Gotovo su svi igrači djelovali umorno, kao da su im noge bile teške, očito je da nije bilo svježine, a kad je tako, onda nema ni agresije. A bez agresije, ovaj Dinamo nije konkurentan u Europi. Vidjeli smo niz pojedinačnih, neforsiranih pogrešaka Plavih, kao i apsolutnu dekoncentraciju u obrambenoj fazi igre, što je domaćinu stalno otvaralo prostor i nerijetko je iskrilo u kaznenom prostoru gostiju.
Plaća li Dinamo danak ranom početku sezone, jesu li igrači umorni od konstantnog igranja? Iako je trener Nenad Bjelica većim dijelom sezone rotirao momčad, ipak je u zadnjim utakmicama slao na travnjak praktički najjaču momčad i to je očito ostavilo traga. K tome, Plavi su se potrošili i u reprezentativnoj stanci, pola je momčadi bilo u nacionalnim vrstama, i na tim se akcijama akumulirao umor. Istina, protiv Hajduka je u prvom poluvremenu Dinamo djelovao igrački moćno (ali golgeterski jalovo – što je usko povezano s koncentracijom, odnosno bez svježine nema ni koncentracije!), ali već se u drugom dijelu osjetio pad intenziteta i ritma igre. Kao da je to bila najava lošeg izdanja u Milanu...
Osim opet sigurnog Livakovića, boraca lavljeg srca Dilavera i Ademija, te povremeno Oršića, ostali su Plavi podbacili. Prve su „violine”, Olmo i Petković, umjesto partiture za orkestar, često „svirali” solo-dionice, koje su bile osuđene na propast i od kojih nije bilo baš nikakvog učinka. Stojanović i Leovac na bokovima kao da nisu postojali, Leovac je zapravo svojom lošom reakcijom krivac za kazneni udarac kojeg je potom napravio Perić. A novopečeni je reprezentativac ponudio svoje najslabije izdanje ove sezone...
Theophile je imao dobrih, ali i neočekivano loših poteza, baš kao i Ivanušec, koji nikako nije smio dopustiti da Gomez prođe kroz njega uoči drugoga pogotka. No, sve je to danak neiskustvu i mladosti koji se mora platiti. Istina, nije se to baš moralo dogoditi na ovoj utakmici, ali nogomet ne bira...
Svatko, eto, ima pravo na loš dan, pa tako i Dinamova momčad, koja u Milanu nije odavala dojam uhodane i uigrane momčadi, na što su nas navikli tijekom ove jeseni. I ako je nešto u ovome porazu dobro, onda je to svakako spoznaja da Plavi nisu bili rezultatski „pregaženi”, te da će u možebitnoj situaciji da na kraju imaju isti broj bodova s Atalantom (Dinamov poraz protiv Cityja, te remi Atalante sa Šahtarom), Zagrepčani biti u prednosti zbog boljeg omjera u međusobnim dvobojima...