Ono što je činjenično jest da je Dinamo na milanskom San Siru odigrao prvu službenu, natjecateljsku europsku utakmicu nakon povratka imena. Nekako se taj 9. kolovoza 2000. više pamti po navijačkim neredima na Piazzi del Duomo, kaosu koji su izazvali Bad Blue Boysi nego po tom podatku. Milan je bio suparnik, moćni Milan, koji je na kraju i slavio 3:1.
A onako simbolički, bila je to spoznaja da je došao kraj jedne ere maksimirskog kluba i da počinje novo razdoblje. Naime, tri prethodne sezone Modri su sjajno brodili Europom.
Drugačija era
Od one utakmice s Partizanom i velikih 5:0, kad se Zagreb definitivno nogometno probudio, do svih tih velikih utakmica koje je ta generacija odigrala. Newcastle, Atletico, Celtic... Pa onda Liga prvaka. Amsterdam, Old Trafford, domaće pobjede protiv Porta ili Sturma i samo nekoliko minuta do prezimljavanja u Europi nakon remija u Marseilleu. Momčad koju su predvodili Ladić, Prosinečki, Marić, Mujčin, Cvitanović, Viduka, Jurčić, Šimić, Jurić... napravila je velike stvari i stekla u povijesti kluba mjesto među onim najvećim Dinamovim momčadima.
Nakon generacije ‘82. dobili smo generaciju ‘97. Momčad koja je stekla kultni status, ali i na neki način razmazila navijače. S partijama i rezultatima iz te tri sezone stigao je i dojam da se Dinamo može nositi sa svima, s najjačima u Europi i toga se dojma bilo teško riješiti. Pa i onda kad je postalo očito da se ta momčad rasipa, da u Maksimiru počinje jedna nova, drugačija era.
Prosinečki je otišao među zadnjima, ostao je Edin Mujčin, Butina je preuzeo Ladićevu ‘jedinicu’, a trojac Bišćan - Mikić - Šokota već je imao iskustva, međutim tek su momci ulazili u prave nogometne izazove. Bio je tu i riječki trio Agić - Pilipović - Balaban, te Sedloski, Pavlović, Šabić, Polovanec... I Dino Drpić koji je baš na San Siru debitirao u modrom dresu.
- Bio je sjajan osjećaj zabiti Milanu na San Siru, poveli smo, ali ubrzo je Milan pokazao da je kvalitetniji, izjednačio je Ševčenko i kasnije više nismo imali previše prilika. Ipak, treći gol primili smo tek pred sam kraj, šteta što nismo zadržali tih 2:1. Naravno, bilo je malo treme kad smo istrčali na legendarni San Siro, nije nam na početku bilo svejedno, međutim, dobro smo se držali - prisjetio se strijelac Renato Pilipović.
Ali, iako je Dinamo do zadnjih minuta imao pristojan poraz u rukama, bilo je očito da su zlatne godine iza Modrih i da je to sad jedna nova momčad, koja neće moći baš tako ravnopravno igrati s velikanima.
Vidjelo se to već u uzvratu u Maksimiru, Milan je bio uvjerljiv (3:0), nakon dvije godine u Ligi prvaka, Modri su se morali pomiriti da više nisu dio tog društva.
Nije maksimirski klub ni na drugim područjima bio više tako moćan, financijski je slabio, u toj sezoni prekinuta je i njegova dominacija u HNL-u, naslov je otišao u Split. Pa potom i u Kranjčevićevu. A u Europi su počela mučenja sa slabijima, čak i ispadanja od klubova iz ‘nižih razreda’, poput izraelskog Maccabija. Sad, s odstojanjem od 19 godina, možemo reći da je baš San Siro bio kraj, odnosno novi početak. Mjesto gdje je Dinamo shvatio da više nije tako dobar i gdje je počeo stvarati momčad koja bi jednom opet trebala biti tako dobra, europski dobra. I da će u Maksimiru opet rasti dečki koji će nadmašiti generaciju ‘97...
Dinamo je na San Siru 2000. krenuo s mišlju opet napraviti momčad koja će ravnopravno igrati protiv jakih europskih klubova, koja će biti na razini generacije ‘97. Kao što vidimo, bilo je razdoblja u kojima je Dinamo bio blizu te razine, no, ova Bjeličina ima kontinuitet i definitivno je stigla najbliže idealu. I sad na San Siru ima priliku napisati još jedno veliko poglavlje. Na neki način i zatvoriti krug otvoren baš na San Siru.