Drugi put u Harkivu. Prvi put bilo je 2008. Igrala je na Metalistovu stadionu Bilićeva Hrvatska, a neke se neobične situacije iz tog doba i danas prepričavaju. Stara, trošna zgrada aerodroma, izgledom nalik na zapuštene željezničke postaje u opustjelim hrvatskim selima. Nikad prije, i nikad poslije, nismo doživjeli da netko jednostavno pritisne kvaku na vratima i izađe na pistu - zapaliti cigaretu. To se tada u Harkivu moglo.
Premalo hotela
Druga je slika taksist, koji nas je tada dočekao pred hotelom, a kad smo htjeli smo sjesti na suvozačko mjesto, zamalo smo sjeli na - pištolj.
- Samo malo da ga pospremim - hladnokrvno je rekao i smjestio pucaljku u pretinac pokraj vrata. Još je živopisnije odradio vožnju, možda je bila pogreška što smo mu rekli da žurimo i da nam je njegov kolega rekao da do željene destinacije treba dvadesetak minuta.
- Ma kakvi, vidjet ćete da je blizu. Samo se čvrsto držite!
Čovjek je rutu odvozio za pet-šest minuta. Ne moramo naglašavati da je prolazio kroz crveno, ali i da je vozio po travi, trotoaru, trubio pješacima da se miču...
VIDEO: Nikola Lipovac
Bila je to tada prava slika tranzicijske Ukrajine, sivilo, kulise jednog drugog, prošlog vremena, ljudi koji neće na prvu ponuditi osmijeh. U 11 godina neke su se stvari promijenile, neke su ostale iste. Aerodrom je bolji, moderniji, stadion, da i ne govorimo, Euro 2012. ipak je donio pomak. Kad se sjetimo da su tada zaštitari novinare po kiši smjestili u sportsku dvoranu, na pod, internetski signal jedva se probijao do novinarskih mjesta.
Taj dio sad je neprepoznatljiv, opet, rat je dio normalne svakodnevice opet gurnuo koji korak unazad. Okupiraju horizont i nove zgrade i autobusi i taksiji iz SSSR-a, stariji ljudi u sivim, tamnim bojama i pokislog raspoloženja, ali i mladost odjevena u svijetle, moderne boje. Nose li taksisti još uvijek pištolje, zasad nismo uspjeli doznati, nadamo se da i nećemo. Ono što smo primijetili jest manjak javne rasvjete na gradskim ulicama. Ponekad nam nije jasno kako vozači uopće vide pješake, stvarno je mrak. Štednja ili štogod drugo?
Ono čega u Harkivu, milijunskom gradu, također nema dovoljno jesu hoteli. Nije Harkiv navikao na turizam i strance, pa kad se igraju ovakve utakmice može nastati gungula. Eto, došlo je do problema. Naime, Dinamovi su nogometaši u jednom hotelu, s njim nikad na istom mjestu nije i ostatak delegacije. Mlada momčad na čelu s Igorom Jovićevićem u drugom je hotelu, novinari u trećem. Ostao je problem smještaja Uprave i prijatelja, odnosno sponzora kluba. A samo je još jedan kvalitetan hotel u Harkivu, Palace. Ali u njemu uvijek odsjeda Šahtar. Neobično je samo po sebi da domaća momčad mora spavati u hotelu u “svom gradu”, ali takve su okolnosti i treba im se prilagoditi. Pa su iz Dinama poslali upit mogu li dio svoje delegacije, Upravu i prijatelje, smjestiti u Palace. Da dijele hodnike i hotel sa Šahtarovim nogometašima. Nije baš da je u prvi tren ta zamisao dočekana s općim odobravanjem u domaćim redovima, možda su se bojali da ne bi u hotel ušao neki uljez, koji bi pokvario planove momčadi Luisa Castra. Da netko ne uzme lonce i tave i počne po noći udarati.
No, na kraju su iz Šahtara pristali na “deal”, dopustili su smještaj dinamovcima uz, naravno, čvrstu i sigurnu provjeru, nije nitko mogao ući bez dopuštenja.
Dosta naših ljudi
Ima i u Šahtaru dosta naših ljudi, od Srne, preko Radanovića i Grškovića, ne sumnjamo da su i njih pitali za mišljenje. Inače, među onima koji su odsjeli u Palaceu je i Dario Zahora. Bivši Dinamov nogometaš danas je menadžer, no važnije za ovu priču jest da je veliki prijatelj i kum Darija Srne. Jedan su drugome vjenčani kumovi, to je prijateljstvo koje traje od najranijih dana, iako su im se nogometni putovi bili posve drugačiji, često su bili i ljuti rivali. No, kako Srna, dok nije u Ukrajini i dok mu obveze dopuštaju, veći dio vremena provodi u Londonu gdje mu je i obitelj, ova je utakmica bila prava prilika da se kumovi vide i popričaju.