Kako je bio sretan nakon utakmice. Suigračima je skakao u zagrljaj, odveo ih pred navijače, smijao se i slavio. Možda Arijan Ademi nije u ranim godinama karijere zamišljao da će s 29 godina još biti u Dinamovu dresu, sanjao je da će utakmicu karijeru odigrati na nekoj većoj pozornici, nogometno glamuroznijoj od Budimpešte. Međutim, za dečka koji je dvije godine izostao zbog suspenzije s travnjaka - a zamalo i četiri - kojemu su skeptici prognozirali tek prosječnu karijeru nakon povratka, nije ovo uopće loš razvoj događaja. Dapače.
Sinoć je Ademi bio sve ono što je trebao biti, strijelac, asistent, ali i detonator, punjač energijom, čovjek koji je svojim suigračima davao primjer kako moraju ići na svaku loptu, kako moraju "ginuti" za pobjedu. Ademi je bio kapetan, baš sve ono što je u toj riječi sadržano.
Nikad nije krio da mu je "hobi" biti bliže protivničkom golu, u mladosti je bio vrlo dobar strijelac, a posao koji radi na sredini terena mu je - posao. Gurnuo ga je Bjelica sinoć prema naprijed, kao da mu je rekao: Idi, kapetane i donesi nam pobjedu! I on, kao da je to baš tako shvatio, ušao je šesnaesterac, hladnokrvno zabio i otvorio Dinamu put prolaska.
Kad je bilo najteže, kad se lomilo dosta toga, dijelio uspjeh od neuspjeha, on je bio pravi, kakav je trebao biti. Zdrav, spreman, miran i energičan. Sve što je trebao biti za ovakvu predstavu u Budimpešti.
Da se razumijemo, imao je Ademi već velikih utakmica, ali ova je sad za koplje iznad. Dobio je "svoju utakmicu", kakve imaju brojni Dinamovi zaslužnici. Nekome je to bio Celtic, nekome Partizan, nekome Eintracht ili Leeds, ili možda Villarreal. Jednom kad ćemo pričati o Ademiju uvijek ćemo govoriti, "znate, ona večer u Budimpešti"... Večer u kojoj je Dinamo pokazao da je momčad, a Ademi da je još uvijek igrač za velike stvari. Jest, već je u 29., ali nastavi li ovako, možda još dosanja te velike, najveće pozornice. Pa da priča o jednoj nesvakidašnjoj karijeri bude potpuna.