Bilo je relativno lako predvidjeti početak utakmice i siloviti presing Juventusa, koji je slomio Barcelonu tamo gdje je ona, a to je vidljivo već nekoliko godina, najranjivija.
Naravno to je obrana na svojoj polovici, koju kao klub i kao momčad unaprijed odbijaju, radeći konfiguraciju momčadi koja ne može zadovoljiti te zahtjeve. Takav presing nitko nije u stanju dugo držati i naravno da je Barcelona došla na svoje, ali kad je već bila opterećena minusom u rezultatu, a usto ih prati i njihovo trenutačno raspoloženje, koje je očigledno negativno, te uvjetuje koncentraciju neophodnu za vrhunsku prezentaciju.
Juventus se ne libi igrati tvrdoglavo zonu u dubini 12 do 15 metara u tri linije, što automatski znači izbacivanje Messija iz prostora ispred zadnjeg reda, a onda je njegov učinak sveden na minimum. Bez obzira na to, uspio je asistirati kod dvije stopostotne šanse Iniesti i Suarezu, ali sam nije bio blizu gola. Efekt njegove igre bio je otprilike kao u Parizu.
Gledajući statistiku Barcelona je opet bila dominantna u udarcima, ali pobjedu u ovakvim utakmicama donosi momčad kohezijom i zajedništvom, a oni su ovoga trenutka u tome inferiorni. Nemaju puno šansi da prođu dalje, sad će to, po meni, biti nemoguća misija. Doduše, ništa za njih nije nedostižno, ako Juventus ne korigira sebe, bez obzira koliko su ove večeri bili dobri. Moraju imati na umu da su u gostima obvezni mnogo više vremena držati Barcelonu daleko od vrata. Ipak, Katalonci su taoci svojih vrhunskih klasa u napadu, te Inieste, a kad nisu na visini, postaju prosječna momčad. To si ne bi smjeli dozvoliti.
Mario Mandžukić je na trenutke bio iritantan protivnicima, ali nema mu se što prigovoriti. Ivana Rakitić je u svojem segementu bio solidan, ništa spektakularno. Mandžukić je bio upečatljiviji, tu nema dvojbe, asistencija mu je bila odlična.