Nenad Bjelica i Dinamo naplatili su Sergiju Rebrovu i Ferencvarosu za sve frustracije s prve utakmice, odgovor je bio ubojit poput oružja Jamesa Bonda. Jedan odličan potez Dinamova trenera i pogotovo sjajna izvedba Arijana Ademija te savršen tajming drugog gola najvidljiviji su taktički razlozi visoke i važne pobjede.
Modri, kao nedvojbeno individualno kvalitetnija momčad doveli su se u mogućnost da to demonstriraju, a kad je moral Mađara pao i linije se raspale, pitanje je bilo samo koliko će Zagrepčani još dati gasa i s kojim rezultatom trijumfirati.
Bjelica je promijenio dva imena u odnosu na maksimirski dvoboj, ali ključnu rošadu napravio je na sredini terena postavivši Ademija ofenzivnije, a Moru kao zadnjeg veznog u rasporedu 4-1-4-1. Dinamo je krenuo napadački, nije čekao "slučajan gol“ nego ga je čvrsto nakanio zabiti. Kako je takva strategija bila logična, vjerojatno nije iznenadila Rebrova, ali uloga i pogotovo izvedba Ademija za Ferencvaros je bila poput "vražje peči". Tu je izgorjela njihova koncepcija i nada...
Nenad Bjelica tim je potezom, a Ademi izvedbom učinio najveću razliku u odnosu na prvu utakmicu. Ademi je trčao za dvojicu-trojicu, pritiskao Mađare, popunjavao sredinu, a bez lopte se ubacivao i u međulinije i u kazneni prostor, tako je i zabio na pas Olma. Prvi u obrani, prvi u napadu. Fradijevi fanova vjerojatno su se pitali "Pa koliko ima tih Ademija?"
Dinamo je igrao jurišnički nošen sportskim supermotivom. Visoko je napao domaćine, ali i imao nekoliko pogrešaka u početnoj fazi koje je Ferencvaros iskoristio za opasne kontre. Livaković je reprezentativno branio. Tada se vidjela neusklađenost Dilavera i Perića i sreća je za Modre što domaćin nije imao klasnu špicu.
Kad se nakon prvog dijela postavljalo pitanje koliko dugo Modri mogu igrati presing, dokad će Ademi imati snage "orati", otimati lopte i inicirati opasnosti za Dibusza, Petković je na uvodu u nastavak zabio za 2:0 i sve riješio.
Dinamo je najbolji kad igra jednostavno i okomito, kad stišće rivala pred njegovom kaznenim prostorom i troši se maksimalno. Zato je Bjeličinoj ekipi toliko bitna energija kakve nije bilo na Maksimiru, kad su dopuštali previše duela i mirne kombinatorike Mađarima. I na Groupama Areni, kad su u finišu prvog dijela domaćini iskoristili manji pad tempa Modrih, nisu djelovali bezopasno. No, koliko se god nadali da će hrvatski prvak u nastavku platiti danak visokom ritmu koji je sam nabio, od toga nije bilo vajde jer kod 2:0 je sve zgotovljeno.
Modri su bolje pokrivali sredinu terena nego u prvom ogledu, Olmo je igrao veznog, a ne napadača i više sudjelovao, Hajrović se bolje skretao, a pogotovo Mislav Oršić i tako su pomagali Ademiji koji je obavio sve ostalo što je trebalo. Moro im je iza leđa bio stabilan i solidno pozicioniran. Ademi je bio faktor X, Livaković potvrđena klasa, Petković zabio kad je trebalo, Olmo još jednom pokazao majstorstvo, a Oršić vukao, namjestio pogodak Petkoviću, izborio kazneni udarac...