Bez obzira na oproštaj s Europom, koji je s obzirom na startni krešendo u Ligi prvaka, na kraju ispao šokantan i nesretan, ova Dinamova generacija zaslužila je svoje mjesto u povijesti. Skinula je to polustoljetno “prokletstvo”, prezimila u Europi, ušla potom u Ligu prvaka i u elitnom društvu ostavila dubok trag. Pet bodova, složit će se svi, manje je no što je Dinamo zaslužio, međutim kad se slože sve kockice mozaika, Dinamo je zapravo prošao u granicama vlastite realnosti.
Dani Olmo zabio je Cityju golčinu. Volej pod gredu za 1:0, Dinamov puk počeo je budan sanjati, taj je gol, pak, UEFA uvrstila u uži izbor za gol tjedna u Ligi prvaka. Mladi Španjolac još je jednom pokazao klasu, poslao još jednu poruku kako je spreman za igranje u nekom od najvećih i najbogatijih svjetskih klubova.
Ostao je dug
- Imam ugovor s Dinamom, vidjet ćemo što biti - zagonetno je poručio nakon utakmice, ne želeći se više zalijetati sa zaključcima na tu temu. No, kako god bilo, u ovom bi trenutku doista bilo veliko čudo da Dani Olmo odigra još koju europsku utakmicu za Modre, da nakon ljeta krene u još jednu kontinentalnu avanturu.
Što se Europe tiče, izvjesno je da je “Olmova generacija” ostala bez svog zaštitnog znaka, bez igrača koji definitivno izrastao u vrhunsku nogometnu klasu. Igrača koji je u Dinamu napravio veliki “boom”, vlastiti i klupski, i došao u situaciju da ga se može, u kontekstu Dinama, ne ukupne karijere, može uspoređivati s, primjerice, Robertom Prosinečkim i Lukom Modrićem. Zašto baš njih dvojica? Zato što su upravo dvije generacije kojima su oni bili glavni pokretači i najbolji igrači, uz ove aktualne dečke, najviše obilježile razdoblje od hrvatske samostalnosti do danas. Jedna je “Robijeva generacija” iz 1997., druga je Lukina koja je na sceni bila između 2005. i 2008. godine. Obje su momčadi utisnule dubok pečat, odigrale neke velike utakmice za vječnost.
Robiju, Mari, Cviti i društvu nitko nikad neće moći oduzeti Partizan, Celtic, MTK, Porto, Old Trafford, amsterdamsku Arenu ili Zürich, bile su to godine kad je Zagreb bio na nogama, Maksimir prepun i glasan, a Dinamo šarmantan i ubojit. Međutim, kad je ta momčad sišla s trona i nakon skupine Lige prvaka 1999. počela se osipati, ostao je određeni upitnik - jesu li napravili baš sve što su mogli, nisu li vrijedili više? Barem jednog europskog proljeća, ako ništa drugo. Da, ostala je to momčad koja je od svih Dinamovih osvojila najviše bodova u Ligi prvaka, koja je bila druga u skupini, ali je na njezinu nesreću tada dalje išao samo prvoplasirani. Svejedno, kako su Žuti i momci “španali”, ostao je neki dug.
Nogometna krema
Onda su nakon “pauze” na scenu stigli Luka, Čarli, Ogi, Eduardo, kasnije i Mandžo, Sammir... Nakon one večeri u Amsterdamu kad su ponovili 1998. i skinuli veliki Ajax, grad je opet bio u plavom, a europsko proljeće toliko izvjesno, kroz Europsku ligu. Igrao se sjajan nogomet u Maksimiru, Modrić je već najavljivao eksploziju u nogometnu kremu, tribine su disale zajedno s terenom, bili su predodređeni za uspjeh. No, izostao je konačan rezultat, nisu uspjeli dalje od skupina, iako se Basel, Rennes i Brann nudili kao idealan ždrijeb, iako je Dinamu u tim utakmicama bio blizu, vrlo blizu (dovoljno se sjetiti Vukojevićeve vratnice u sudačkoj nadoknadi protiv Basela). Otišao je Luka Modrić, osipala se još jedna odlična, posebna generacija, koja je ostala nedorečena.
Postali bolji igrači
I onda se, pod Bjeličinim kormilom rodila “Olmova generacija”. Dani, Petko, Orša, Livi, Ari... u 18 su mjeseci svakako zaslužili špalir u aleji velikana, stali su uz bok legendama prije njih. Prezimili su u Europi s prvoj mjesta u skupini Europske lige, bili na korak do četvrtfinala, igrali su Ligu prvaka, pobijedili Atalantu, imali pet bodova. Da ne govorimo koliko su oni sami kroz tih godinu i pol postali bolji igrači, reprezentativci. Dani Olmo nadmašio je po tome Luku i Robija, jer njegova je generacija već sad napravila više no što se od nje u startu očekivalo, više no što bi svi prije 18 mjeseci potpisali.
Ali, kad se sjetimo Šahtara, vratnica, pa i one u Milanu, i nekih nevjerojatnih, neočekivanih poteza i zatim ponekog jeftino primljenog gola, uvijek ćemo se pitati jesu li ipak mogli više? I hoće li Dani Olmo, poput dvojice slavnih prethodnika, iz Dinama otići a da ipak nije ušao u raj, zastao je na vratima, iako su ona već bila debelo odškrinuta.