Kad ga je pozvao Milan 2010. godine, malo je koga u okruženju slavnog kluba oduševilo ime novog trenera. Imao je dvije sezone u Cagliariju, s karakterističnim usponom i padom, prije toga je Sassuolo uveo u Serie B.
No, Massimiliano Allegri, tada 43-godišnji trener u usponu, pokazao se dobrim rješenjem. Osvojio je naslov s Rossonerima, ali četverogodišnja storija zaključena mu je otkazom u siječnju 2014. godine. Silvio Berlusconi je već bio u odlasku, novca nije bilo, prodavali su se najbolji igrači (Ibrahimović, Thiago Silva), odlazili su Nesta, Seedorf, Pirlo, Milan je bio u velikom padu. Berlusconi je htio odati dojam da sve drži pod kontrolom i kako je njegova uvijek zadnja.
Allegrija je počeo prozivati za taktiku i opće stavove te je samo čekao priliku da ga otjera. Mnogi će kazati kako su Allegrijevo podrijetlo (rođen u Livornu, feudu ljevice) i prgava narav bili teretom kod vremešnog gazde kluba.
- U Juventus sam došao i da bih nekima koji su me blatili u javnosti, prozivali za znanja i ponašanja, pokažem koliko su bili u krivu! - kazao je pomalo revanšistički nakon što je s Torinezima osvojio dvije duple krune zaredom, iznenadivši svojim uspjesima čak i navijače Stare dame.
Oni su, nešto manje ekstremno, ali opet incidentno, dočekali Allegrija kao i onomad Carla Ancelottija. Problem je bila povijest u Milanu, Allegrijeve ne baš lijepe riječi koju godinu prije prema tom klubu, pogotovo treneru Antoniju Conteu. No, kako to već u nogometu ide, rezultat briše sve crne točke odnosa. Allegri ne samo da se pokazao na visini zadatka kao i Conte, nego ga po mnogočemu nadmašuje. Prije svega po europskim dosezima.
Juve je s aktualnim trenerom došla do finala LP prije dvije godine, izgubivši naslov za nijansu od Barcelone. Danas je Juve na pragu drugog finala, ali kudikamo više tretiran ozbiljnim pretendentom za završnu pobjedu. Sve to nakon što je praktično osvojen treći njegov, i šesti uzastopni, naslov prvaka Juventusa, odnosno kada mu se realno smiješi treća dvostruka kruna (finale Kupa s Lazijom), a moguće i triplette (s Ligom prvaka). Fantastične brojke i dosezi za ‘prosječnog trenera koji se voli svađati’, što mu je prateći PR teret...
- Na televiziji ispadam antipatičan, svjestan sam toga, zato ne volim ići pred kamere - kazat će nakon što se po ‘enti’ put a nekim zakači u eteru.
Nije stvar trenutka, nego dio njegove naravi. Još kao mlad igrač Allegri je volio kazati svoju tezu. Prometnuo se tako u lidera na terenu i izvan njega u svim momčadima gdje je igrao.
- Da mi je onda bila današnja pamet, postigao bih puno puno više. Ovako sam se limitirao na prosjek, ali ne žalim.
U 50. godini, koju će navršiti u kolovozu, Max Allegri se etablirao kao jedan od najboljih i najtraženijih trenera u svijetu. Dopadljiv je, osim po rezultatima, i kao kvalitetan moderator odnosa u svlačionici, iako se često voli svađati s momčadskim vedetama. Epske su njegove žučne rasprave s Pirlom, Seedorfom, Ibrahimovićem, Zambrottom.
Žestoka je bila i svađa s Arrigom Sacchijem, koji ga je pristojno stručno prozvao nakon neke utakmice, a Allegri mu je sasuo u eter bujicu kritika, između ostalog “misliš da si najpametniji jer si pobijedio s jednom fenomenalnom generacijom igrača Milana. Zašto onda tako uspješan nisi bio i s onom drugom poslije, a ovdje salonski govoriš o stvarima za koje ne znaš kako zapravo stoje”.
Šokirao je Sacchija, ali je i time stjecao veliki respekt svijeta Juventina.
- Nisam vrijeđao, kazao sam što mislim! Grizem, to je točno, ali radim to pristojno - odat će medijima, s čijim predstavnicima se zna itekako ‘bockati’ na klupskim presicama.
- On je duša od čovjeka, ali život ga je naučio da se oštrije brani - kazat će Giovani Galeone, njegov trener-mentor, ali i životni guru.
Galeone je shvatio da taj prgavi Max, koji je odrastao u siromašnoj obitelji lučkog radnika i medicinske sestre, ima svoj ponos i ne da ikome da mu ga gazi. Galeone, jedan od najvećih štovatelja hrvatskih, odnosno nogometaša s prostora bivše Jugoslavije, svakako je zaslužan što Allegri također favorizira talent i rad ovdašnjih igrača. Njegovom je zaslugom, kontra drugih klupskih i posebno stavova okruženja, doveden Mario Mandžukić. On je inzistirao da se kupi Marka Pjacu, iako je jako skup obzirom na godine i ligu iz koje dolazi.
Odnos toplo-hladno
Kad se razmišljalo prodati Mandžukića, s kojim se Allegri bio žešće dohvatio (za promjenu) zbog sličnog temperamenta prgavog Brođanina (htio je pošto-poto igrati protiv Bayerna, iako nespreman zbog ozljede), nije dao zeleno svjetlo. Čak i kada je kupljen Higuain za 90 milijuna eura, Allegri je nagovorio hrvatskog igrača da ostane, jer da će imati dovoljno prostora. Čak i više nego što misli.
Već je tada, očito, imao ideju da ‘životinjsku izdržljivost’ MM-a koristi da bi mu momčad dodatno iskoračili u moći, tako da ga iz centrale preseli na lijevi bok. Juve od tada igra goropadnije, uz nekoliko fantazista (Pjanić, Dybala) koji bi teško opstali zajedno u igri da nema požrtvovnosti Mandžukića.
S Pjacom igra toplo-hladno, hvaleći ga kao jednog od najvećih svjetskih klasa u generaciji, ali i prozivajući za osnove tehničko-taktičke pristupe, u temelju kojih je poruka da Serie A nije HNL.
Za mjesec dana ćemo moći saznati samo jednu novost - ostaje li Allegri jedan od najuspješnijih trenera Italije i Juventusa, što je već samo po sebi senzacionalno za jednog stručnjaka, ili će postati legenda koja je ostvarila nešto što drugi nisu (triplete, tri duple krune). U svakoj opciji, sa 50 godina života dostigao je elitne vrhove nogometa kao stručnjak, i obilato nadoknadio, prestižem, zaradom i potražnjom sve ono što nije ostvario kao tehnički dobar igrač. Ili kako on danas kaže, prosječan igrač.
Da ste mu to kazali tada, vjerojatno bi vam svašta izrekao, javno. Tako on uvijek čini, i danas...