Ipak je to neki drugi svijet... O Manchester Cityju se radi, naravno. Nije to priča samo o Pepu Guardioli i njegovim momcima svjetske kvalitete, top razini nogometne elite. Tu se radi o svakom detalju koji dijeli takve, najveće klubove i neke druge, poput našeg Dinama. Mogli bismo potrošiti hrpu slova i rečenica na opisivanje funkcioniranja Cityja, no bolje je da vam ukratko opišemo granicu između “velikih” i “malih” u Ligi prvaka.
Priča je počela još u ranim poslijepodnevnim satima kad smo stigli na utakmice mladih momčadi. Nije bilo nikakve razlike u odnosu na ono što smo doživjeli navečer kad se odigravala glavna priredba. Na ulazu na mali, ali prekrasan stadion dočekalo nas je osim zaštitara nekoliko klupskih zaposlenica koje su dijelile akreditacije, plastificirane kartice s passwordom za Wi-Fi, papiriće s točnom pozicijom mjesta u novinarskoj loži, ništa niste trebali pitati. Soba za novinare je praktički iste kvadrature kao ona glavna na Etihadu. I odmah je stigao catering, ljubazni zaposlenici su nas odveli do naših mjesta, pitali treba li nam možda još nešto, makar je jasno da nije trebalo ništa.
Prije početka utakmice na ogromnom semaforu možete gledati intervjue s najvećim zvijezdama Cityja, na poluvremenu je organiziran mini kviz za gledatelje, na semaforu su se pojavljivala nogometna pitanja koja su se usput još ponavljala na razglasu.. Nakon toga je mala stanka, a onda se nude odgovori. Pitali smo poslije čemu taj kviz, odgovor je bio kratak - edukacija navijača... Prije samog početka utakmice klinci iz nogometna akademije mašu Cityjevim ogromnim zastavama, pušta se glazba...
Sanitarni čvor je kao ljekarna, a ispred juniorskog stadiona je golem parking. Ne možete vjerovati da se zapravo igra juniorska utakmica. O tome kako izgleda Etihad Campus već smo pisali, bezbrojni tereni i pripadajuće zgrade najmodernijeg izgleda dominiraju ogromnim prostorom. U mladoj momčadi Cityja igraju dečki sa svih krajeva kugle zemaljske. City ima skaute po cijelom svijetu i novaca koliko treba. Dojam je - mi tu ne pripadamo. A onda Dinamovi juniori odigraju 2:2... Mladi dečki Igora Jovićevića nisu se dali impresionirati.
Navečer na glavnom stadionu je sve to još “puta pet”. Dinamo, eto, igra u takvom društvu. Guardiolina je momčad sastavljena od velikih nogometnih zvijezda najviše klase, za razliku od poslijepodneva na juniorskom ogledu, navečer nije bilo tako uspješno. Možemo sad raspravljati je li moglo biti bolje, je li se mogao uputiti koji udarac više, dobiti koji duel više, odigrati kakva dobra akcija s nekoliko dobrih dodavanja. Možda i jest, ali to ništa ne bi promijenilo, City je kvalitetom daleko od Dinama. Kad smo nakon ponoći na aerodromu čekali avion za Zagreb, mogli smo onako u prolazu čuti razgovore Dinamovih nogometaša, “... ne možeš ih pretrčati”... “kako je teško dobiti duel”, “neviđeno su precizni u pas igri”... Shvaćaju modri nogometaši da su u društvu “velikih dečki”. Zato nisu bili i ne trebaju biti razočarani, neki porazi jednostavno se ne mogu izbjeći. City je definitivno neki drugi svijet, po svemu, baš po svemu. A ono što smo vidjeli na travnjaku samo je jedan segment kompletne priče.