Ne treba dvojiti da će se naći onih koji će nastojati umanjiti izvanrednu partiju Modrih površnom tezom kako je Atalanta u stvari nejaka. No, prava je istina da je Dinamo odigrao briljantnih 90 minuta, na način da je potpuno onemoćao suparnika i klasično ga nokautirao tehnički, taktički i fizički.
Prvi zaslužni akter tog uspjeha je nedvojbeno trener Nenad Bjelica. Izabrao je naoko iznenadnu opciju sa tri stopera u zadnjoj liniji, pet veznih igrača i dva napadača, koja se pokazala najboljim antipod rješenjem igri Atalante. Kolokvijalno rečeno Dinamo je bio Atalanta u najboljem izdanju (agresivan, rastrčan, brze kombinatorike, okomit, efikasan) sa tom razlikom što je individualno gledano Modri team talentiraniji. Kada se ta individualna vrijednost stopi u kolektivni pristup onda ispadne ovako kako je ispalo – izvanredno!
To što mu momčad djeluje besprijekorno kao kolektiv to je jedna od velikih trenerovih zasluga. To što je taktički nadigrao izvanrednog trenera kao Gasperinija, pokazuje drugu stvar, a to je da je Bjelica nastupio kao strateg. Kad momčad treba neki poseban poticaj u važnoj, kriznoj ili bilo kojoj neuobičajenoj situaciji, a debi u Ligi prvaka je to bila, onda je upravo trener taj koji mora nešto stručno osvježiti. Izbor 352 kontra 3421 Atalante pokazao se optimalnim izborom, između ostalog jer gosti nisu bili spremni na takvu formaciju suparnika.
Sve ono što je njihov kredo u igri, visoki presing, agresivni napadi na svakog igrača, brza tranzicija i otvaranje, dolazak za više igrača u završnicu, sve je to Dinamo vrhunski (od)radio. Dok su shvatili što im se događa, Talijani su već gubili rezultatski, ali prije svega bili su izgubljeni u taktičkoj nemoći da zaustave Dinamove nalete.
Momčadska je igra temelj svega, a individualne vrijednosti su nadgradnja. Dinamo u Daniju Olmu ima ono što se zove šlag na tortu. Igrač koji je od prve minute činio razliku, dijelom i zbog pozicije koju mu je trener namijenio, a to je u središnjici igre, između linija. Olmo je prolazio, dodavao i lomio blok Atalante u sredini i po boku, potpuno uneredivši organizaciju talijanske obrane.
Petković se pokazao kao izvrsna mantinela, razigravao je suigrače, čuvao loptu dok su mu se priključivali, driblao i na svaki mogući način ljuljao posljednju liniju Atalante. Sve je to oplodio maestralni Oršić, čija je brzina i lakoća trka, u sinergiji s odličnim tehničkim potencijalom rezultirala naoko lakim pogocima. I neuhvatljivošću za suparnika.
Svi su ostali igrači redom odradili izvrsnu dionicu, ali jedan momak zaslužuje dodatnu notu. Nikola Moro je prije izvjesnog vremena imao vrlo tešku ozljedu i dug i naporan oporavak. U srijedu navečer, na pravom ispitu zrelosti za ovu fazu mu karijere, potvrdio je kvalitetu koja će se vremenom samo „širiti“. Taktički besprijekoran, tehnički solidan pokazao je da „fini“ veznjak može postati izvrsna „šestica“, agresivna ali i racionalna. Njegovo prvo poluvrijeme odaje naznake velikih iskoraka.
Istovrsno kao što je ova Dinamova predstava odala da ova škvadra, u ovakvom izdanju, može igrati u konkurenciji velikih dečki europskog nogometa…