Zovu ga General. Još od vremena kada je s 21 godinom debitirao u reprezentaciji Argentine, pod kormilom Diega Maradone.
Nicolas Otamendi jedan je od onih tvrdih momaka, tipičnih argentinskih braniča koji idu “u kost”, ili kako se u nas kolokvijalno kaže, stavit će glavu tamo gdje većina neće nogu. Od početaka karijere u Velez Sarsfieldu djelovao je pretežno kao beskompromisni branič, koji dobro skače i relativno solidno barata loptom. Otamendi i nema neku osobito visinu za stopera, no unatoč tek 183 centimetra, snagom mišića i eksplozivnosti razvio je odličan skok.
Zbog takvih potencijala, koji nisu oni koji će sljedeću obveznu stepenicu Argentinaca, odlazak u Europu, odmah popločiti velikim ulaganjima, Otamendi je prije devet godina stigao u Porto.
Samo četiri milijuna eura platili su ga Portugalci nanjušivši jedan od tipičnih im poslova za stvaranje velike razlike u prodaji. Nakon afirmacije u Portu (posuđen na kraju Atletico Mineiru na šest mjeseci), otišao je u Valenciju za 12 milijuna eura.
Važan faktor u njegovoj karijeri postao je Jorge Mendes, super agent, koji ga je nakon samo jedne sezone u Valenciji, plasirao u Manchester City, koji je tada vodio Manuel Pellegrini. S cijenom od 44,6 milijuna eura postao je treći najskuplji branič u povijesti nogometa, nakon Luiza (50) i Ria Ferdinanda (46,5). U Manchesteru su očito bili zadovoljni njime i u eri Guardiola, jer je Otamendi u siječnju 2018. godine potpisao produženje ugovora do 2022. godine.
Unatoč tome da je kod Guardiole odigrao najveći broj utakmica od svih mu trenera karijere (139), Argentinac je trenutno u drugom planu iako Cityju nedostaju stoperi. Pretpostavlja mu Fernandinha, koji je vezni igrač, ali očito u Guardiolinoj ideji nogometa, bolje funkcionira s loptom u nogama i taktičkom postavljanju. Otamendi u tom smislu može imati ozbiljnih problema, a što se moglo vidjeti i kad je u Rusiji Hrvatska potukla do nogu Argentinu.
Kad je naišao na tvrdog tipa kao što je on, Marija Mandžukića, kojem se ne uspije fizički nametnuti, Otamendi postaje nervozan i sklon je gubljenju pozicije. Kasni u blok kad mu tehnički jači suparnik dolazi u završnicu (Modrićev drugi pogodak), a pogotovo sporan postaje u začetku igre za svoju momčad. Teško izlazi iz visokog pritiska suparnika (kao, recimo, Mandžukića), pa nerijetko pribjegava dugim ispucavanjima. T
o dijelom pojašnjava i Guardiolino aktualno nepovjerenje. No, kada ima jasan zadatak, a to je zaustaviti jednog igrača, onda je Argentinac efikasan. Vidjeli smo to u prvoj Dinamovoj utakmici, na Etihadu, kada je bio uspješan u neutraliziranju Petkovića, označenog kao ključnog igrača ofenzive Modrih.