Pišu pojedini u Hrvatskoj, a pitali su nas to i novinari iz raznih zemalja, kako to da hrvatski navijači u Rusiji nijednom nisu skandirali “Za dom - spremni”, da nije bilo ni kršenja FIFA-inih pravila ni kazni na to ime, da su najveći “ustašluk” higijeničari našeg ćudoređa našli u “Čavoglavama” koje su pjevali igrači u svlačionici, a fašizam u Vidinoj zafrkanciji s prijateljima u kijevskoj kavani naziva Beograd. Gdje su se također slavile hrvatske pobjede...
Istina je krajnje jednostavna: pravi hrvatski navijači nikad nisu ni vikali za “Za dom spremni”, to godinama čine oni koji na stadion dolaze s jasnim planom da podrivaju i oštete, ako je moguće i unište hrvatsku reprezentaciju za ciljeve svojih nalogodavaca. U Rusiji, gdje je svaki navijač trebao izraditi svoj Fan ID, navijačku identifikaciju, za koju je jedan od najmoćnijih država svijeta, oprezna i organizirana, napravila detaljne provjere, takvih “navijača” nije bilo, ili se nisu usudili beknuti jer su znali da bi im slijedili jako teški dani.
Neki čudni ljudi
U Rusiji je pometen pod stereotipa da na nogometne utakmice, pogotovo na nastupe Vatrenih, idu neki čudni ljudi mračnih političkih ideja iz prošlosti, iako na pojedinačnoj razini to nigdje u svijetu nije dokraja isključeno, i kad sljedeći put na nastupima hrvatske reprezentacije doživimo scene kojih bismo se trebali stidjeti, znat ćemo da su se na tribine vratili oni kojima je zadaća da nam to priušte. Na državi je da se pobrine da toga ne bude. AKO MOŽE RUSIJA, MORA I HRVATSKA!
Više od pola milijuna ljudi na zagrebačkim ulicama glas je “tihe većine”, iako postoje čak i mediji koji su pokušali uvjeravati da je država podijeljena, praktički, napola: na one koji Vatrenima žele uspjeh i druge, koji su, najblaže rečeno, protiv. Pa i sada, nakon svega, neki sole pamet da su Hrvati počeli zdušno bodriti reprezentaciju tek nakon što je s Dancima i Rusima pokazala borbeni duh i da se ne predaje. Zagrepčani bi rekli - kaj god. Iako jest točno da su se neki ukrcali u zadnji vagon pobjedničkog vlaka; takvi su na razini statističke pogreške, ali su jako angažirani i glasni.
U razgovorima s navijačima jedna je priča posebno indikativna. Već stariji gospodin, s kojih šezdesetak godina na leđima, pričao nam je o tom “ustaštvu” na hrvatskoj tribini.
Kobna svastika
- Bio sam u Livornu 2006. godine kad su hrvatski navijači došli na udar, a HNS je platio visoku kaznu zato što su Hrvati svojim tijelima napravili kukasti križ. Ispalo je da sam i ja u njemu sudjelovao, a to uopće nisam znao. Kako? Gledali smo utakmicu, navijali, prije susreta ponešto i popili, baš smo bili dobro raspoloženi. U jednom času neki dečki kažu - dajte se pomaknite vi ovdje, oni ondje. I brzo to bude, kao, OK, ajmo svi navijati. Vratim se potom u hotel, a gazda, s kojim sam se dan ranije družio, strašno ljut. Pa jel’ vi znate što ste napravili?! Kukasti križ. Nisam imao pojma. Zbilja?! Tek sam potom vidio na televiziji i fotografijama. Netko je tamo imao jasan plan i sve to organizirao.
Kao i toliko puta poslije, sve je bilo smo pitanje toga tko je što i zbog čega organizirao. Kad takvih organizatora nema, hrvatski navijači dobivaju komplimente. Dečki su 2006. ispali naivni, u međuvremenu su naučili lekciju. No Hrvatska će kao druga u svijetu prvu utakmicu na domaćem terenu, i to superatraktivnu, s Engleskom, igrati - bez publike! Zbog svastike na Poljudu!