Kada u kultnom Fife zamiriše - kiseli kupus i suho meso - onda znate da se ne radi o uobičajenom splitskom danu. Onda je jasno da se ovdje sjatila cijela hrvatska navijačka bulumenta. U prijevodu, Split je (napokon!) postao centar nogometnog svijeta. Stoga čak i kontinentalni specijalitet tri metra od mora miriše po - balunu. - Ni u Krapini nije bolje - slatko se nasmijao prijatelj nakon što je počistio tanjur.
“Čega se bojite”, visile su jutros “krpe” po splitskim kalama, odajući kako je Split živio proteklih četiri dana. Tri milijuna kuna ulupanih na opsežno osiguranje, zbog čega je cvit Mediterana na trenutke “bacao” na Bagdad, kao i cijela pozadina ovog toliko iščekivanog, ali i nategnutog projekta, djelovao je na tvrdi dio Splita. Koji bi se najradije s Hajdukom povukao na Brač. No, Hrvatska u Splitu prirodna je stvar, ako se prirodno, a ne umjetno, dvije velike simpatije ponovno zbliže.
Na dan utakmice je to tako i izgledalo: od jutra je rivom krenuo veliki kockasti defile, a u poslijepodnevnim satima zanos se pojačavao, obogaćen pokojim promilom više. Za razliku od srijede navečer, kada su se širile vijesti o sporadičnim sukobima hrvatskih i mađarskih navijača te dvadesetak privođenja, četvrtak je osvanuo posve miran, a brojne kornjače i marice u centru grada mogle su mirno promatrati šušur koji se čekao dugo, predugo, velikih osam godina.
A onda se odjednom pojavila neprovjerena vijest da neki dovitljivi diverzant kani provaliti u poljudsku trafostanicu i doslovce ugasiti svjetlo. Split u nama odmah je reagirao: “Napisat ćemo da su pritvoreni svi splitski električari...”
Nasreću, sve je ostalo na dobroj zaj... Očito su odvijači ostali u garažama, a u rukama je jedino dobro išlo pivo. Uglavnom, scene su bile očekivane, a posve logično, od kasnog poslijepodneva nadalje jačala je pjesma i atmosfera, koja se kasnije prelila i na Poljud.
Utakmica godine, kako smo je zbog svega što je okružuje nazvali, imala je dakle uobičajen navijački kolorit, a doza netrpeljivosti istupila se tijekom četvrtka. Barem na jedan dan, barem na jedan čas, Split i reprezentacija voljeli su se javno. Jer, oni koji zbog ideala, koji su razumljivi, gledaju na reprezentaciju kao na maćehu, očito su scenu prepustili onima koji je još uvijek, a očito i zauvijek, doživljavaju kao najbolju prijateljicu.
- Ne podržavam reprezentaciju i naravno da ne idem na utakmicu - kazao nam je jedan poznanik, udaljen od šušura, no drugi je, pak, kontrirao:
- Hrvatska pripada Dalmaciji.
U tom, zapravo, skrivanju, odao se respekt između dvije struje. A zbog toga je dolje na cesti, kali i rivi, profitirala Dalićeva momčad. Barem na jedan dan, “vatreni” su u Splitu ugledali zdušnog i mediteranski opojnog prijatelja. Problemi na liniji HNS - Hajduk, dakako, postoje, i trebaju pomake i rješenja, ali nakon pet dana života ovdje, zaključak se nametao sam od sebe: Splite, ludi, opojni i živi, nedostajao si.