Dok gradonačelnik barem desetljeće i pol obećava Plavi vulkan po raznim zagrebačkim lokacijama, u Maksimiru smo doživjeli njegovu moć već jučer. Erupcija u sedmoj minuti kod gola Izeta Hajrovića inicirala je sjećanja na najveće trenutke na kultnom stadionu...
U tramvajima prema stadionu Dinamovi dresovi, u kafićima u Maksimirskoj i obližnjim lokalima još sat vremena prije utakmice intenzivno osvježavanje i zagrijavanje navijača, ne čudi što su mnogi na tribinu došli u zadnji tren ili nešto kasnije, jer u Hrvatskoj se fanovi po tradiciji znaju predugo osvježavati i zagrijavati, za volanima automobila nasmiješene vozačice dok stoje i propuštaju rijeku navijača, neke možda i neupućene što se to danas u Zagrebu opet događa. Nogomet je ovog utorka još jednom digao glavni grad na noge.
Osam švicarskih baklji
Izvrsno popunjene tribine Maksimira bliještale su u 20.37, kad je službeni spiker zatražio da svi uključe svjetiljke na mobitelima. Atmosfera tada još nije bila goruća, više zagrebačka - iščekivanje i želja za uspjehom Dinama, uz stari repertoar BBB-a. I poruke koje nisu nove: “Jači od zabrana, sloboda navijačima”. Na jugu se našla i manja skupina navijača Young Boysa, koja je u 75. minuti zapalila osam baklji. “Kako je dobro vidjeti te opet”, orilo se iz razglasa i grla prije dolaska igrača teren, zvižduci su pratili objavu imena gostiju... No kad je počela utakmica, tribine više nisu bile nimalo sputane.
Transparenti su odavali poneka mjesta odakle su stigli fanovi: Rama, Sinj, Orahovica, Livno, Virovitica, Slatina, uz zagrebačke kvartova i okolna mjesta - Zaprešić, Ferenščica...
“Dinamo, Zagreb”, odjekivalo je od prve minute s punog sjevera gore i dolje, i istoka koji je pratio tempo, ni zapad nije želio zaostajati. Barem neko vrijeme, jer poslovično zagrebački navijači, osim najvatrenijih, glasnice deru dozirano. Mnogo se igrača u posljednje godine promijenilo u Dinamu, no u ovoj je momčadi podosta mladića koje je lako voljeti. Publika je to tako doživjela, neovisno o konačnom rezultatu i imenima suparnika u nastavku europske priče. Jer osjećala se na tribinama strepnja, i zbog respekta prema protivniku i zbog Dinamove povijesti. Zato je potpora ekipi bila još potrebnija.
Sasvim druga slika
Na startu je zakazao semafor, nekoliko minuta nije bio u funkciji, no već do Hajrovićeva gola u sedmoj minuti došao je na svoje.
Vrlo zadovoljan bio je i UEFA-in direktor događaja, inače Belgijanac, koji je ljudima iz Dinama priznao da mu je drago u Zagrebu na Ligi prvaka konačno vidjeti pravu atmosferu. Bio je već nekoliko puta kad su Modri igrali u skupini elitnog natjecanja, no tada bi se okupilo četiri do deset tisuća ljudi; sad je doživio sasvim drugu sliku. I UEFA-i je stalo da se tako važne utakmice igraju pred punim stadionom jer to održava rejting Lige prvaka, koji je ključan za sponzore i lovu. Ne daje UEFA tek tako za ulazak u skupinu 15 milijuna eura. Zagrebački stadion, koliko god bio demode, kad je riječ u uvjetima za igru i momčadi, na visokoj je razini. Druga je priča nedostatan komfor gledatelja, no prilikom susreta od posebne važnosti za to se ne pita.
Dinamovi su navijači do kraja bodrili svoju momčad, podrška s tribina nije prestajala ni kad je rezultat postao nepopravljivo loš...