Vole navijači Dinama, oni s ponešto nabreklim novčanikom, doći nešto ranije na utakmice Dinama. Sreli smo neke “mladiće” srednjih godina koji su u Lisabonu bili već od utorka. Iznajmili su stan, izvjesili Dinamovu zastavu preko prozora kuhinje, a na onoj od spavaće sobe je druga, na kojoj buldog čerupa perje orlu. Simbolika je jasna, zar ne?
Po onome što smo saznali, Dinamovim navijačima, koji su jučer bili smješteni u “kavezu” na Luzu, prodano je 820 ulaznica. Tako se popularno zove prostor gdje domaćini smještaju domače navijače. Kažu da su navijači Benfice ludi za svojim klubom, ali usporedbe radi, u Maksimiru ih je gostovanju bilo samo 336. Dakle, tko je onda luđi za svojim klubom? Problem financija? Pa koliko smo upoznati, Portugal ima veći standard od Hrvatske.
Dva policajca
Međutim, jučer je na Luzu ukupno bilo oko 2000 Dinamovih navijača, jer su se ulaznice mogle kupiti i u slobodnoj prodaji. Te su kupovali oni koji nisu željeli biti u “kavezu” i oni iz dijaspore. Kad je dijaspora u pitanju, najviše ih je stiglo iz Njemačke. U razgovoru s nekim domaćim ljudima, shvatili smo da je stigla i skupina navijača iz Hrvatske, ali koja ne navija za Dinamo. To su vjerojatno momci iz Torcide, koji su bratski vezani za najžešće navijače Benfice koji se zovu “No name boys”.
Na Maksimir ih nisu pustili, na Luz su mogli bez problema. Jesu li navijali za Benficu ili su se samo željeli zabavljati s društvom iz Lisabona, ne znamo. Ima raznih ljudi u Hrvata, neki su na SP-u, recimo, navijali za Nigeriju, Argentinu, Dansku, Island, Rusiju, Englesku, Francusku... Ima onih koji su navijali za Young Boyse, Viktoriju Plzen, pa čak i Liverpool kad je igrao s mladim dečkima Dinama. To vam je tako kad ste Europskoj uniji, šire se navijački vidici.
I tako, dok smo šetali Lisabonom, popričali smo s onim dečkima koji su u glavnom portugalskom gradu prvi izvjesili Dinamovu zastavu. Nisu nam željeli kazati svoja imena, ali imali su ludu ideju. Sigurno svi znate za onog orla, maskotu Benfice, poznatog kao Aguia Vitoria (pobjednički orao) koji prije utakmica leti iznad stadiona te se na kraju spušta na postolje s klupskim grbom. E pa našim dečkima je ovo palo napamet...
- Kupili smo vabilicu za ptice, koštala nas je 62 kune u Zagrebu. Pa kad orao počne ponirati mi ćemo puhnuti u vabilicu, pa možda doleti k nama na tribinu! Onda ćemo mu uzeti jedno pero i pustiti ga da leti dalje... - kazao nam je glavni idejni konstruktor.
Inače, već neko vrijeme hrvatska policija putuje s Dinamom u avionu, oni dolaze u svom aranžmanu. Koliko smo uspjeli saznati, iz Zagreba su stigla dvojica policajaca. Međutim, Dinamo se osigurao od nepredviđenih događaja tako da je doveo s sobom dva časnika za sigurnost i tri zaštitara. Neka hrvatske policije, ali neka i zaštitara. Zlu ne trebalo...
A kako je u Lisabonu? Super. Lisabon je grad u kome marihuana miriše na svakom kutu, a na ulicama više ljudi prodaje drogu nego suvenire.
Američki marinci
Nakon što je vlada dekriminalizirala korištenje svih opijata za osobne potrebe, grad je oborio stopu kriminala, a turizam je procvjetao. I tako, dok šetkate ulicama Bairo Alta, dileri, koji nepogrešivo nišane strance u noći, zuje za vama, kao ono nekad Ciganke u Dubravi, samo što umjesto “cigare, cigare” ili “oš’ seksa”, šapatom odjekuje “marihuana, haššišš, kokainnn…”. Ako volite opuštanje na taj način, nemate nijedan razlog da to ne napravite. Najgore što vam se može dogoditi jest da vam umjesto trave uvale neke začine, mljeveni korijander ili cimet…
Grad iz kojeg je Vasco de Gama 1497. zaplovio u nadi da će otkriti novi put za Indiju danas otkrivaju turisti, kojih ima iz svih krajeva kugle zemaljske, od fanatičnih Japanaca naoružanim kartama i fotoaparatima, preko britanskih “bear drinkersa” i “hell raisersa” između 20 do 40 godina, koji ovdje dolaze na ludi vikend-provod, pa do američkih umirovljenika sa štapovima i NBA kapama, koji se kreću u grupama k’o marinci i ne skreću previše s nacrtane staze.
Jedi koliko možeš
A tek fado? To vam je glazbeni žanr koji karakteriziraju tužne melodije i tekstovi. Kako ga najbolje opisati? To vam je, recimo, kao kad patite što vas je djevojka ostavila, pa kada vam se ona konačno vrati u naručje, lijepo je posjednete za stol, pa joj kažete kako je teško bilo bez nje. Znači, imate sve, vratili ste je, ali opet ste nekako u “daunu”, jer takav je život. Malo je komplicirano, ali uz neko dobro portugalsko vino zgodno je slušati. Naplate vam desetak eura po osobi, pa plačite ako ste puni emocija.
Gastronomija Lisabona je uistinu raznolika i ovdje zasigurno nitko ne može ostati gladan. Portugal je treća zemlja na svijetu po potrošnji ribe nakon Japana i Islanda. Neizostavne su njihove srdele koje morate probati pržene na žaru, ali nacionalno jelo definitivno je bakalar koji pripremaju na točno 365 različitih recepata, za svaki dan u godini.
Velik broj restorana nudi “Prata de dia” ili jelo dana gdje jeftino ili za 6 do 10 eura možete pojesti kompletan obrok od predjela do deserta često s uključenim pićem po načelu “jedi koliko možeš”. Ovo je jedan od najboljih načina da probate različita portugalska jela za jako malo novca.
Ovdje se obožava nogomet, po gradu gotovo na svakom koraku možete vidjeti nekoga u dresovima Benfice ili Sportinga. Ljudi djeluju opušteno i srdačno, nismo stekli dojam da imaju problema s stresom. Uglavnom, na sve reagiraju rečenicom “A vida vai”. Život ide dalje...