Subota i Norveška su sasvim druga priča. Barem kada su u pitanju navijači hrvatske rukometne reprezentacije. Itekako drugačija…
I Zagrepčani i njihovi gosti ovaj su put spremno dočekali veliki rukometni obračun. Za razliku od četvrtka i (neočekivano) ranog starta druge faze natjecanja protiv Bjelorusije kojeg su obilježile tisuće praznih stolica…
- Ulaznice smo kupovali prije dva mjeseca, jasno da smo računali da će naši u Splitu biti prvi. Kako me to možeš uopće pitati… - veselo su pričali Slavonci koji su bili među onima koji su rukometnu subotu otvorili gledanjem i prve utakmice dana, “kokanju” Francuza i Šveđana…
- Upoznaj neprijatelja da bi ga bolje pobijedio - dobacio je Zagrepčanin koji već godinama prati hrvatske sportaše.
I nastavio…
- Nije lijepo biti zlurad, ali baš sam se dobro nasmijao kad su isključili mlađeg Karabatića. Šteta što nije kao u nogometu pa da ga kazne s par utakmica neigranja. Ma nema veze, samo neka Nikola i protiv nas ne zabije gol - nasmijao se taj isti Zagrepčanin kojeg smo sreli u poluvremenu prve utakmice.
Ali ono pravo tek je slijedlio... Zagrebačka kazališna publika, šminkeri i pozeri, tako su uglavnom glasile kritike nakon preseljenja reprezentacije iz Splita u Zagreb i prve utakmice u Areni protiv Bjelorusije.
E ovog puta je malo drugačije to izgledalo, svaka čast Splitu na onom paklu u Spaladiumu, no Arena protiv Norvežana nije bila ništa manje paklena.
Igrači su se mogli ježiti od prve minute, zagrebačka publike je disala zajedno s njima. Svaki gol, obrana ili promašaj je zdušno popraćen. Iako nije bilo organiziranog navijanja, s Laništa je svejedno odzvanjala pjesma hrvatskih navijača.
Pozivali su igrači, javnost se pribojavala poluprazne Arene, no Zagreb je pokazao da u njemu još živi duh onog Badela 1862, kada su Boysi dolazili na utakmice, ili kada je pak, hrvatska nogometna reprezentacija bila rado viđen gost na svakoj maksimirskoj utakmici. Nošeni navijačkom podrškom, Hrvatska je utjerala strah u kosti preplašenim Norvežanima.