“Bok, ja sam Mars. Velšanin sam, imam 83 godine, zadnjih 72 imam godišnju ulaznicu za Cardiff City, uživo sam svjedočio “božjoj ruci”, a vas obožavam još tamo od Eura 2008.”
Sjedimo u Gatekeeperu, oko nas ekipa pada u trans zbog ragbija, a za stolom preko puta sjedi čovjek, kojem neka posebna vibra zrači iz očiju. Jest, popilo se, ali nije to samo to. Ni slučajno. To je igra, ova čudesna igra koja ga je opila.
Marsed Williams ime je i prezime živahnog tipa, koji, dakle, obožava nogomet i Hrvate. Koji su nas s njime spojili. S čovjekom starijim od njih dobrih 40, 50 godina. No to se ne osjeti. Oni su, naime, braća po lopti.
Nego, pobogu, pa što ste radili 2008. u Beču na Euru kada tamo nije bilo Walesa?
- Nogomet. Ja sam inficiran nogometom otkad sam prvi puta stigao na stadion, kada sam bio mulac od 11 godina. Kada sam tada ušao na stadion, imao sam osjećaj kao da sam u Disneylandu. I zato sam, recimo, bio i u Meksiku 1986., sa značkom Walesa na reveru, gledao sam uživo kako Maradona tuče Engleze. Vraški dobar osjećaj je znati da si svjedočio nekim prijelomnim nogometnim trenucima...
Koliko ste novca dosad potrošili na nogomet?
- Pa... najviše na ovo - smije se pokazujući na pintu piva na stolu.
Smiju se i drugi. Njegovi hrvatski prijatelji zbog kojih na reveru nosi značku isprepletenih zastava Hrvatske i Walesa, i majicu na pruge koja ga asocira na Hrvatsku. Kada je s njima, sa svojim hrvatskim prijateljima, nosi ju stalno.
- Nogomet je definirao moj život, ali ne žalim. Znate, kad sam bio malen, ozlijedio sam nogu i nekoliko sam se godina liječio, zbog čega sam propustio ključne godine školovanja. I onda sam sa 15 napustio školu, i odmah počeo raditi. U tvornici. I radio sam u tvornici sve do svoje 73. godine. Bih i dulje, ali je tvornica propala. Uvijek sam, međutim, štedio zbog nogometa. Bio sam na bezbroj velikih natjecanja. I uvijek su me pitali “pa zašto”? A ja sam im odgovorio: zbog igre. Ja navijam za igru...
A za Hrvate dakle, od tog susreta u Beču. Hrvatski navijači, velški fanatik, engleski pub, i konobar iz Chicaga. Jednostavno, morala je ispasti velika priča.
- Vidjeli smo ga, sjedio je omotan velikom velškom zastavom. I tada nam je rekao sve ovo. Onda smo došli do Maradone. I postali smo frendovi zauvijek - otkrivaju Ivan i Krešo, kojima šalje božićne čestitke s porukom: “Od vašeg prijatelja po nogometu...”
Pa su tako ti pozitivni svati bili na Wembleyu, kada su nas Englezi porazili sa 5-1, zatim u Brazilu 2014., u Francuskoj prije tri godine, zatim na Walesu u Osijeku. A onda se u tom revanšu u Swanseaju dogodila anegdota koju ne zaboravlja:
- Hodali smo ulicama, ja zajedno s njima, oni s nama, hrvatskim navijačima, i pustili su me prvog na svoju tribinu. To je za mene bila nedoživljena, velika čast. Hrvatska je velika momčad, ali vi kao ljudi ste toliko topli i dragi, jednostavno obožavam Hrvate - zaključio je silno topli, simpatični i životni Mars.
Nakon toga smo zagazili na ulicu. Bilo je 14.09 sati. I, slučajno ili ne, prvi puta u ova tri kardifska dana, zasjalo je sunce...
A s njime i Hrvati, koji su “osvojili” glavni grad Walesa. Njih preko 1500 su već u subotu navečer krenuli raditi show, onda se čuvali do nedjeljnog poslijepodneva, pa krenuli. I nisu se zaustavljali, pobjeđujući Velšane, koji su ionako još bili mamurni od nedjeljnog ragbijaškog uranka, koji je s pintom na pintu krenuo već od 9.15 po lokalnom vremenu. Možda zbog obostranih simpatija, a možda i zbog ovdje obožavanog Justina Tipurića, jednog od ponajboljih velških ragbi-igrača, koji je porijeklom Hrvat. Tko zna, no nije bilo ni presudno. Pivo s Marsom, sunce na reveru, i hrvatski tulum u klasičnom otočkom ambijentu. Onaj koji voli sport, onaj koji voli nogomet, ma onaj koji voli život, jednostavno nije mogao ništa drugo nego uživati.
Život je lijep. Onima koji su ovaj vikend bili u Cardiffu - svakako.