Uvijek isto, po tko zna koji put uvjerili smo se u Splitu da je ljubav navijača prema Hajduku bezuvjetna. Ljudi izgubili od Gzire, doživjeli najsramotniji poraz u povijesti, pobijedio ih slabašni Slaven Belupo, koji od Lokomotive popije šest komada, izgubili od Osijeka, a protiv Dinama se na tribinama skupi 30 tisuća ljudi, ulaznice se rasprodaju. Lakše je naći posao u Irskoj nego ulaznicu za utakmicu Majstora s mora.
Naravno da će svi kazati, pa normalno je to, došao je Dinamo, klub iz Lige prvaka. No Hajduk i na ostalim utakmicama HNL-a ima odlično popunjene tribine, pa na Lokomotivu ili Goricu stigne oko 15 tisuća ljudi! Ovdje nam uopće nije namjera opisivati ozračje na stadionu, ono je uvijek uzavrelo, navija se ludo, ima tu pomalo svega, i kažnjivih rečenica i transparenata, baklji, topovskih udara...
Zapravo, svega onoga što ne bismo trebali vidjeti na stadionima. Nećemo ovdje ni o Torcidi, o toj se navijačkoj skupini sve zna.
U gradu pod Marjanom po tko zna koji put impresionirala nas je atmosfera prije i nakon utakmice. Stigli smo u Split negdje oko podneva, a već na ulazu u grad moglo se zamijetiti da se igra derbi. Automobili s otvorenim prozorima kroz koje su lepršali Hajdukovi šalovi ili se vijorile zastave krstarili su ulicama na kojima je bilo teško zamijetiti nekoga bez obilježja splitskog kluba. Žene, djeca, starije gospođe i gospoda, sve je to bilo u bijelom.
Svratili smo prvo u šoping-centar Joker na kavu. A tamo je već sve bilo puno navijača svih godišta, ljudi su i u kupovinu išli s Hajdukovim obilježjima po sebi, u svim tamošnjim kafićima već se okupljao navijački narod, zagrijavala se atmosfera satima prije početka utakmice.
Kasnije smo otišli u jedan restoran na ručak, opet je teško bilo ugledati nekoga tko nije odjeven u bijelo. Hajduk je, jednostavno, stil života, doživljava ga se kao člana obitelji. Zaluđenost za Bilima gotovo je nevjerojatna.
Iskreno, nama je koji živimo u metropoli krivo što takva atmosfera ne stanuje u Zagrebu kad je Dinamo u pitanju. Možemo je zamijetiti samo kad se igraju velike europske utakmice, onda se Zagreb na trenutak pretvara u navijački grad, onda možete tijekom dana viđati modre drukere odjevene u plavo u raznim dijelovima grada.
Međutim, u tim se trenucima pitamo jesu li oni krenuli na stadion gledati, zapravo, Dinamove suparnike jakog imena ili svoj klub? Kad se igraju utakmice domaćeg prvenstva, onda izgleda kao da se - ne igraju! Vrlo je malen broj ljudi na tribinama, a da nema BBB-a koji deru glasnice, navijanje se, vjerojatno, ne bi ni čulo.
Dinamo je s godinama postao etabliran klub u europskim okvirima, a sada kad ga vodi Nenad Bjelica, dosegao je razinu koja nudi i razmišljanja o europskom proljeću u Ligi prvaka. Ovaj se Dinamo treba gledati, treba u njemu uživati uvijek, a ne samo kad se igraju europske utakmice. Kad smo po tko zna koji put u subotu doživjeli atmosferu u Splitu, kojem je Hajduk život, poželjeli smo da Dinamo to postane Zagrebu.