Biti na Floridi, a ne doći na Miami Beach, to je kao obilaziti New York i preskočiti Petu aveniju. Dok je za nogometaše dan utakmice rezerviran za koncentraciju i odmor, za navijače, ali i novinare to je - prime time.
Tek što smo zagazili s parkirališta kabriolet lagano gmiže cestom…
- Peru, Peru - viču sva četvorica u glas.
Kad je utakmica, utakmica je, u gradu ma kako se on zvao. Perunaci su ugledali trojicu hrvatskih navijača i atmosfera je tu. Konobar na šanku prati istu priču:
- Peru - Hrvatska 2:0. Može?
Kako za koga.
Tu smo sreli Toma Abičića. Naći se na utakmici Vatrenih, a ne ugledati ga, rijedak je slučaj. I bez uvida u "kućne budžete“ svih fanova koji vjerno pohode nastupe nacionalne vrste, neke od njih HNS je i nagrado ulaznicama za dvoboj s Grčkom u Zagrebu.
Tomu nema ravna…
- Od 1996. kad sam spontano došao u Englesku na Euro, pratim reprezentaciju na svakom velikom natjecanju, a i kad nema završnih turnira 5-6 puta godišnje iz Australije dolazim u Hrvatsku zbog nogometa. Stavio sam na brzinu sve na papir, na to sam potrošio pola milijuna eura.
Abičić je građevinar, jak u poslu u Sidneyju, rođen u Šaptinovcima pokraj Našica, njemu je svaka utakmica daleko skuplja, napor da ne pribrajamo. Ali dati 500.000 eura da bi se gledalo uživo Hrvatsku, čudesno. Što ga tjera?
- Prkos i ponos. Sretan sam što mogu.
Ne pitate se nikad jeste li spiskali taj novac?
- Ma kakvi spiskao, to mi je jedna od najboljih investicija u životu. A poslovno se bavim investicijama. Da tri života živim, u svakom bih ponovio. I ne stajem, dokle god me bude zdravlje služilo. Imam 64 godine, vjerujem da ću potrajati… Ako treba, potrošit ću još toliko.
Sve na njemu je hrvatsko.
- U uredu mi stoji fotografija koja je izašla u novinama kad smo 2007. dobili Englesku na Wembleyju. Uhvaćen sam u kadru, to mi je uspomenu za sva vremena…
Dres, kapa, šal…
- Ljudi moji, pa svi nas poznaju po nacionalnim bojama, po 'šahovnici', u kojoj sam god državi svijeta, eto i u Americi. I ne samo to, prilaze mi prijateljski i neprijateljski, kako god. Zapitkuju… U Beograd često slijećem, jednom sam u šest ujutro šetao gradom sam u hrvatskim obilježjima. Pojedini ljudi počeli su se vrpoljiti, dođem u rent a car po auto, pitaju me dvojica 'što je ovo?', kažem 'ma to se snima film'.
I posao pati.
- Ne smijem ni kazati koliko. Imam dvije građevinske firme, dosta sam odsutan, ponekad ne mogu reagirati na vrijeme, ne prijavim se za neki posao, ne razvijam se koliko sam mogao, a da ne kažem da su radnici dok sam bio u Brazilu na Svjetskom prvenstvu napravili takve pogreške u gradnji škole koje su me koštale 150.000 eura. Može se i to, a nije bilo jedini put samo je ova cifra najveća, pridodati brojci od pola milijuna. Užas kako novci lako idu od mene, srećom puno i zarađujem.
Pa što vam kaže žena?
- Podržava me. Ponosna je. Učiteljica je hrvatskog jezika u Sidneyju, kad god je nešto hrvatsko ona je besprijekorno za. Počeo sam i kćeri voditi na utakmice, Dora je bila sa mnom u Kijevu. Moj je moto - radim u Australiji, uživam u Hrvatskoj u najširem smislu.
Nakon 22 godine i svih tih utakmica, Tom je stara kost. Njega ništa ne može zateći. Jedan je od Hrvata koji su ušli na tribine u Pireju na utakmici s Grčkom za koju i danas policija tvrdi da na njoj Hrvata nije bilo.
- Nikad ne bih putovao samo zbog turizma. Miami Beach je super, rijetko dobar. Valjda će jednako biti u Dallasu.